Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ĐURĐEVIĆ, Dominik (Dominicus Georgius; Sciscia), diplomat, govornik i teolog (Mokošica u Rijeci dubrovačkoj, 1526 — Venecija, 17. IX. 1596). Prema dubrovačkom biografu S. M. Crijeviću, potječe iz siromašne seljačke obitelji Šiša (Sciscia). Po ocu Jurju preziva se Đurđević (Georgius, de Georgio, Giorgi). Članom Dubrovačke dominikanske kongregacije postaje 1549. Njegov prvi učitelj bio je ugledni dubrovački propovjednik i teološki pisac P. Zuzorić. Po završetku humanističkih i teoloških studija u Bologni s velikim uspjehom predaje filozofiju u nekoliko talijanskih crkvenih učilišta. U Milanu je učitelj dominikanskih studenata, a u Bologni briljira predavanjima iz skolastičke filozofije i izlaganjima temeljnih teza tomističke teologije. Bio je vrstan govornik na talijanskom i hrvatskom jeziku. Retorički vješto Đ. u svoje propovijedi unosi bogato humanističko znanje, teološko iskustvo i narodnu mudrost, izraženu u zanimljivim anegdotama, poslovicama i uzrečicama. Pod optužbom da se bavio nezakonitim i nečasnim novčanim poslovima, kojima je kao prior dubrovačkog samostana svojoj zajednici i Redu nanio znatne materijalne štete, te zbog neprimjerena svjetovnjačkog ponašanja, isključen je iz Dominikanskog reda, osuđen na izgon iz Dubrovnika i desetogodišnji boravak na galiji, a trebao je biti predan »ad brachium saeculare« (25. IX. 1576). Spas je potražio na području pod turskom vlašću, u Temišvaru (Timisoara), gdje se nastojao iskupiti uzornim svećeničkim životom i teološkim raspravama s protestantima i pravoslavcima (Rašanima!). Iz pisma erdeljskih katolika papi Klementu VIII, pisanog bosančicom 6. II. 1582, saznaje se »da u svoj ovoj zemlji, počamši od Dunava do Erdelja, ne nahodi se veće negoli jedan otac fra Dominik Đurđević, Dubrovčanin, reda svetoga Dominika, otac vriedan toliko u životu koliko u razumu, koji neprestaje toliko u predikah koliko u disputah progoniti nepriatelje svete viere« (E. Fermendžin). Predan rad među podunavskim katolicima sigurno je pridonio Đurđevićevoj rehabilitaciji i povratku u Dubrovnik, a 5. IX. 1585. imenovan je teologom stonskog biskupa Krizostoma Ranjine. Posljednjih godina života istaknuo se kao uspješan diplomat Dubrovačke Republike u pape Klementa VIII. i na dvoru cara Rudolfa II. Umro je u Veneciji na povratku iz carske rezidencije u Pragu. Od Đurđevićevih spisa sačuvala su se tek dva pisma upućena Jakovu Vargoviću, rektoru isusovačkoga kolegija u Kolozsváru (Klausenburg, danas Cluj), 27. VII. i 30. X. 1582. na talijanskom, odn. latinskom jeziku, u kojima se odrazuje život podunavskih katolika za turskog vladanja.

LIT.: S. M. Crijević: Iconotheca illustrium fratrum Congregationis Ragusinae sacri Ordinis Praedicatorum (rkp. iz 1728. u knjižnici dominikanskog samostana u Dubrovniku, str. 202–208). — E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892, 320. — M. Vanino: Bartol Sfondrati u Temešvaru g. 1582. Vrela i prinosi, 1934, 4, str. 150–153. — Isti: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969, 11. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 1. Zagreb 1975; 4. 1980. — S. Krasić: Regesti pisama generala dominikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392–1600). II. dio. Arhivski vjesnik, 21–22 (1978–79) str. 264, 273, 278, 284–285.
 
Franjo Šanjek (1993)