DUŽANEC, Blanka

DUŽANEC, Blanka, keramičarka (Zagreb, 28. V. 1908 — Zagreb, 26. VI. 1989). U Petrinji pohađala gimnaziju i učila modeliranje u kiparice Mile Wood. Izlagala na školskim izložbama (Karlovac 1925, Sisak 1927), a nakon mature na Zagrebačkom zboru. Potom se upisala na Umjetničku akademiju u Zagrebu, gdje je polazila i keramički tečaj H. Juhna, s kojim je izradila perforirani keramički friz za Svjetsku izložbu u Barceloni 1929. Iste godine dobila je stipendiju za studij umjetničke keramike na Akademiji lijepih umjetnosti u Varšavi. Tu je 1932. diplomirala keramičku tehnologiju i projektiranje uporabne industrijske forme te postala prvi hrvatski akademski školovani keramičar. Po povratku u Zagreb 1932. imenovana je nastavnicom Državne obrtne škole (od 1948. Škola primijenjene umjetnosti), gdje nakon četrdesetogodišnje stanke obnavlja keramički odjel. Istodobno stvara umjetničku keramiku i 1937. priređuje prvu samostalnu izložbu. God. 1945. organizira i do 1948. vodi lončarsko-keramičku radionicu Zavoda za narodnu umjetnost u Zagrebu; 1948. izrađuje novi nastavni plan keramičkog odjela Škole primijenjene umjetnosti; 1952. ponovno reorganizira odjel i uz njega osniva Tehnološki odjel s programom modeliranja i kreiranja upotrebnih predmeta za serijsku proizvodnju. Umirovljena je 1963. — Pedagoškim i umjetničkim djelovanjem D. je postavila osnove suvremenoj hrvatskoj keramici. Umjetničku keramiku stvarala je više od pola stoljeća s nepogrešivim osjećajem za materijal, oslonjena na našu narodnu keramiku i suvremena likovna strujanja. U ranoj fazi (varšavski radovi) pod utjecajem kubizma radi glatke plohe geometriziranih oblika (Flakon, 1930). Oblicima predmeta koji nastaju po povratku u Zagreb uvijek je u osnovi okretanje lončarskog kola, a znalačkom primjenom ocaklina široke game postiže profinjene efekte. God. 1937. izrađuje vaze do veličine jednog metra za Svjetsku izložbu u Parizu. Radila je također peći za vile u Zagrebu i Rabu (1935/36) te 14 balkonskih ogradnih ploča po nacrtu E. Tomaševića za zgradu Matice hrvatskih obrtnika u Zagrebu (1938). U njezinu opusu stalna je i keramička skulptura, često figuralna (Pingvin, 1935; Šetnja, 1936; Djevojčica, 1940). U poslijeratnim godinama svestrano se izražava tehnikom angobe (Posuda oblika ribe, 1948; Boca-žena, 1953), poslije se vraća glaziranoj keramici i svjetlijim bojama. God. 1955/56. nastaje ciklus Plodovi zemlje, vaze organskog oblika vrćene na kolu, često s figuralnom stilizacijom. Od 1960-ih radi skulpturne kompozicije Sjećanje na djetinjstvo, sastavljene od valjkastih, kružnih i četverokutnih elemenata; 1973–76. nastaju skulpturni oblici na temu školjke. Projektirala je i predmete za industrijsku proizvodnju. Izlagala je na samostalnim izložbama u Zagrebu 1937, 1941, 1954, 1956, 1976 (retrospektiva), 1980. i na skupnim, među kojima su važnije Međunarodna izložba žena umjetnica (Pariz 1948), Druga godišnja izložba umjetničke keramike (Washington 1951), Jugoslavenska umjetnička keramika (London 1953), Savremena jugoslavenska keramika (Beograd 1954), Suvremena hrvatska keramika (Zagreb 1955, 1984), Moderna hrvatska keramika (Beč 1956), Izložba jugoslavenske keramike (Faenza 1959), Izložbe grupe Ars (Kumrovec 1962, Dubrovnik 1962), Izložba grupe Triart (Zagreb 1967), Izložbe ULUPUH-a (Zagreb 1967, 1972, 1976, Rijeka 1973), Prvi trijenale keramike (Subotica 1968), Drugi bijenale umjetničke keramike (Vallauris 1970). God. 1971. primila je Nagradu »Vladimir Nazor«, a 1989. posmrtno je izložena njezina donacija Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.