DOMJANIĆ

DOMJANIĆ, plemićka obitelj s posjedima u nekadašnjoj Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji. U dokumentima su zabilježeni u oblicima Domianich, Domianics, Domianych, Domijanich, Domjanich, Domyanich i Domyanych. Podrijetlom su iz prekokupskih hrvatskih krajeva, gdje su bili nastanjeni na području Smrčkovića (R. Lopašić), koji do sada nije sa sigurnošću ubiciran (J. Buturac). U dokumentu izdanom 8. I. 1551. u Steničnjaku, spominje se Stjepan kao jedan od svjedoka iz susjedstva grada Ostrožina (danas naselje kraj Vrginmosta), koji su svjedočili o nekim postupcima Jurja Frankapana Slunjskoga. Obitelj se s toga područja odselila nakon 1570. Literat (pravnik) Stjepan dobio je s braćom Martinom i Mihovilom 29. III. 1596. plemićki list i grbovnicu. Stjepan je 1598. bio suvlasnik (s Jurjem Šafarićem) posjedâ Repno kraj Belca i drugih na području grada Oštrca u Varaždinskoj županiji. Istodobno je sa suprugom Sofijom Zermegh (Szermegh, Sermeg) posjednik na području Gornje Stubice (gdje i Sofijin otac Žigmund Zermegh ima posjed 1567–88) u današnjim naseljima Samci, Sekirevo Selo, Hum Stubički i nekadašnjim Zredny Pothok i Werhozenye. Sofija je tada imala i posjede u zelinskom kraju, u današnjim naseljima Bukovec Zelinski, Suhodol Zelinski, Brezovec Zelinski, Donja Zelina (tada Zelina, Zelina Sveti Nikola) i nekadašnjim Oztrywerh i Prydvorie te u Križevačkoj županiji posjede Preseka i Werhowcz. Većina tih posjeda bili su i u sljedećim stoljećima vlasništvo obitelji Domjanić. Stjepan je 1602–06. bio plemićki sudac Varaždinske županije. Dne 22. II. 1607. izabran je u Hrvatskom saboru za člana izaslanstva nadvojvodi Ferdinandu u Graz, koje je imalo zadaću braniti pravâ Ugarske, a time i Hrvatske i Slavonije, zajamčena Bečkim mirom od 23. VI. 1606. Od 1608. Stjepan je plemićki sudac Zagrebačke i Križevačke županije. Bio je članom i više saborskih komisija (1610), a 1630. s Jurjem Petričevićem utvrđuje posjedovna prava obitelji Pethep de Gerse i Keglević na području grada Oštrca i drugih posjedâ u Varaždinskoj županiji. God. 1634. kao pravni vještak (iuris peritus) sudjeluje u parnici protiv buntovnika iz druge bune štibrenaca 1633–37. U Hrvatskom državnom arhivu Adamov je pečat (s grbom) iz 1602. Žigmund (umro prije 27. VIII. 1641) studirao je na Sveučilištu u Grazu (1617. sluša retoriku). Za plemićkog suca Zagrebačke županije izabran je 5. III. 1625, 1629. bio je skupljač kraljevskog poreza, 1632–38. podžupan Zagrebačke, a 1640/41. Križevačke županije. Između 1633. i 1637. i on sudjeluje u istragama i suđenjima buntovnicima iz druge bune štibrenaca na području Donje Zeline i u okolici Zagreba. God. 1634. bio je zastupnik Hrvatskog sabora na zasjedanju zajedničkoga Ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu. Iste je godine i skupljač poreza (comitatum dicator) u Zagrebačkoj županiji. God. 1640/41. kao podžupan Križevačke županije bio je član komisije s predsjednikom banom I. Draškovićem, koju je imenovao kralj Ferdinand da istraži i ispita sve sporove između varaždinskog vlastelinstva (Erdödyjevih) i grada Varaždina. Ivan (Ivan Žigmund, umro 1667) studirao je također u Grazu (1648. sluša retoriku). God. 1665. zabilježen je u svezi s nekim dokumentima koji su se odnosili na posjede na području Gornje Stubice. Za podžupana Zagrebačke županije izabran je 22. XII. 1663. Pokopan je u crkvi Sv. Nikole u Donjoj Zelini, gdje mu se nalazi nadgrobna ploča s natpisom. Njegova udovica Ana Balagović spominje se 1682. u svezi s Presekom, obiteljskim posjedom Domjanićevih, gdje je dala podignuti zgradu. U Hrvatskom državnom arhivu čuva se pečat s grbom (inačica) Ivana Franje iz 1659. Franjo (možda isti) od 1664. kapetan je na području Banske krajine. Katarina je dala, u spomen na svoje roditelje, prije 1669 (ili te godine) sazidati kapelu Blažene Djevice Marije Snježne u Dubovcu kraj Gornje Stubice (postoji i danas). Potkraj XVII. i na početku XVIII. st. ističe se dopukovnik i pjesnik → ADAM ŽIGMUND. Suprugu Anu Malakóczy zastupao je 1687. u nekoj imovinskoj parnici; ona je 1693. spomenuta među suvlasnicima utvrđenoga grada iznad Donje Stubice, koji su imali i patronatsko pravo nad župnom crkvom Sv. Trojstva u Donjoj Stubici; taj dio posjeda i patronatsko pravo naslijedili su Domjanići nakon izumrća njezine obitelji. Ona i suprug podijelili su 1715. sav svoj imetak sinovima Ivanu, Stjepanu i Ignjatu; o tome je 14. V. sastavljena isprava na njihovu stubičkom posjedu pred izaslanicima zagrebačkoga Kaptola (Kaptolski arhiv, Zagreb, Acta loci credibilis, ser. I, fasc. 10, br. 236). Ivan se 1718. spominje uz majku u svezi s očevom ostavštinom, a 1724. sporio se zajedno sa svojom suprugom Terezijom Češković s Anom Patačić, udovicom Bernarda Oršića, zbog ubiranja sajmarine u Gornjoj Stubici (parnica je obustavljena 16. X. 1724, a 1731. poništena). God. 1727/ /28. vodila je već obudovjela Terezija Češković u Varaždinu parnicu s nekim trgovcima iz Osijeka, što je zabilježio i A. Patačić u svom rukopisnom djelu iz 1740. Status familiae Patachich (list 65b; na listu 35b nalazi se i ime pjesnika Adama Žigmunda). Drugi sin, Stjepan, spominje se 1720–55. kao vlasnik gospoštije i utvrđenog dvora Preseke, koji se nalazio na lokalitetu Gornjaki na području današnjeg naselja Krušljevec Ravenski (zapadno od današnje Preseke), te kao patron župe Preseka. U lipnju 1725. izabran je za plemićkog suca Zagrebačke županije, a iste je godine i član Sudbenog stola. Dobri odnosi s krajišnicima u susjedstvu njegovih posjedâ očitovali su se i u njegovu sudjelovanju u drugoj buni u Varaždinskom generalatu 1755, koju su podignuli krajišnici iz Križevačke pukovnije, a započela je 24. II. iste godine. Sudjelovao je u vijećanjima pobunjenika, pomagao u pisanju dopisa i dr. (suvremenik B. A. Krčelić opširno piše o njegovu udjelu u tim događajima). Nakon gušenja bune, uhićen je, osuđen na doživotnu tamnicu i zatočen u utvrdi Kufstein u austrijskom dijelu Tirola. Njegova gospoštija i dvor Preseka (stradao u požaru za trajanja bune) predani su kraljevskom fisku (dio posjeda Preseka ostaje u vlasništvu obitelji). Bio je načitan (J. Buturac), a vjerojatno je i pisao kajkavske i latinske pjesme. U Arhivu HAZU čuva se popis naslova 41 kajkavske pjesme te tri latinske u čast Bogorodice (Cathalogus cantionum per St. D. compositarum) iz pol. XVIII. st. (sign. I d 145); sudeći po naslovima, u hrvatskim pjesmama opjevani su neki suvremeni politički događaji. F. Fancev, koji je objavio taj popis, drži da je on taj pjesnik potpisan St. D. Njegov brat Ignjat studirao je na Sveučilištu u Grazu (1720. sluša retoriku). God. 1727. nastanjen je u Zagrebu, gdje je obitelj već 1719. posjedovala kuću na brdu Gradec (na zemljištu današnjega Historijskog arhiva), koja je izgorjela u požaru 1731 (prije 1755. na istoj su parceli ponovno izgradili kuću). Ignjat je 1734. plemićki sudac, a 1739. podžupan Zagrebačke županije. God. 1743. zapovjednik je banderijâ poslanih u donju Slavoniju da suzbijaju nemire zbog podvrgavanja tog područja banskoj vlasti (naredbu o reinkorporaciji izdala je kraljica Marija Terezija 26. ožujka iste godine). God. 1758. spominje se kao posjednik u Donjoj Zelini. Dopisivao se s Krčelićem (jedno pismo Krčeliću iz 1748. nalazi se u Zbirci rijetkosti NSB u Zagrebu, sign. R 3673 b). Krčelić u djelu Annuae kaže da je prijevarom omogućio uhićenje svog brata Stjepana 1755. Stjepanov je nećak Krsto također studirao u Grazu (1742. sluša logiku). God. 1747. bio je zastavnik u 12. krajiškoj satniji, a oko 1758. spominje se kao posjednik na području Donje i Gornje Stubice. U crkvenoj vizitaciji iz 1770. zabilježena je njegova zaklada za crkvu Sv. Jurja u Gornjoj Stubici. Njegovi su suvremenici bili Adam i Ivan Krstitelj, koji su se 1737. i 1742. pripremali za svećeničko zvanje kao pitomci Hrvatskoga kolegija u Beču. Među djecom Krste i supruge mu Rozalije Kukuljević Sakcinski isticala se Regina (umrla 1802), koja se 1778. udala za Josipa Draškovića Trakošćanskoga. Na trakošćanskom području dala je u Bednji sagraditi župni dvor (1779), o čemu svjedoči natpis na zgradi, te osnovala župu Cvetlin (1792). God. 1799. darovala je hrastovinu za klupe u gimnazijskoj crkvici u Varaždinu. God. 1783. tražila je da se obavi popis posjedâ Domjanićevih u Zagrebačkoj županiji (Zelina, Golubovec, Marčinkovo na području Stubičkih Toplica, gospoštija staroga grada nad Donjom Stubicom) i Križevačkoj županiji (Dianeš i Preseka). U podjeli posjedâ 1788. Regina je dobila gospoštiju i dvor Golubovec (Gornji Golubovec). God. 1792. imala je više posjeda na području Gornje Stubice. Dopisivala se na hrvatskom jeziku, a njezini šaljivi kajkavski stihovi bili su utisnuti na jednoj čaši koja se čuvala u Trakošćanu (S. Belošević). Pokopana je u kripti pavlinske (prije isusovačke) crkve Uznesenja Marijina u Varaždinu. Josip i Franjo naslijedili su gospoštiju i dvor Golubovec te ih prodali 1804. zagrebačkom biskupu M. Vrhovcu, koji je posjed preuzeo na početku 1805, a u dvoru dao sagraditi kapelu Sv. Regine, u spomen na bivšu vlasnicu (kapela posvećena 1806). Drugi su posjedi podijeljeni među spomenutom braćom i njihovim sestrama Konstancom i Anom Marijom, udanom Zebić (dobila posjede u Križevačkoj županiji). Udajom Matilde Novak za Dragutina obitelj je stekla dobro i kuriju Puhakovec kraj Začretja. Njihov sin Milivoj (umro 1880), gradski tajnik u Zagrebu, bio je otac pjesnika → DRAGUTINA MILIVOJA. Potomci obitelji žive i danas, a posjeduju dvor u Donjoj Zelini (sagrađen 1907, na mjestu starijeg). Među spisima obitelji Drašković u Hrvatskom državnom arhivu (kutija 69) nalaze se i mnogobrojni dokumenti koji se odnose na tu obitelj i njihove posjede.