DRAGAČ, Jakov

DRAGAČ, Jakov (Dragaco, Dragacius, Dragatius, Dragazzo; Giacomo), pravnik (Trogir, 1451 — Rim, 7. IX. 1499). Otac mu je bio Dragazzo (ili Dragoslav) de’ Dragazzi, sin Veselka, a majka Margarita Matagnon. Jakov je oko 1480. završio studij rimskog i kanonskog prava u Padovi, gdje je zatim nekoliko godina predavao civilno pravo. Potom se vratio u domovinu, ušao u svećenički stalež i postao kanonikom u Trogiru. God. 1487. Trogirani su ga poslali u Veneciju s molbom da se pojačaju njihove gradske utvrde. Zatim je postao šibenski kanonik, pa vikar te dijeceze, ali je ubrzo definitivno napustio Dalmaciju. Najprije ga je u službu primio Niccolò Bucciardo Cibo, predsjednik Apostolske komore i nadbiskup u Arlesu (Francuska), koji ga je 1492. imenovao generalnim vikarom nadbiskupije. Iako je taj naslov formalno zadržao do 1497, on se već 1493. iz Provanse vratio u Rim, postavši povjerljivom osobom pape Aleksandra VI, pa i tajnikom njegova sina Cesara Borgie. U jesen 1494. papa ga je imenovao sucem sudišta Sacra rota, ali je na tu funkciju došao tek odlukom od 6. III. 1495. Na kardinalskom vijeću od 12. IV. 1499, kao nasljednika Dubrovčanina Kristofora, papa ga je imenovao biskupom krbavskim i modruškim, u doba kad je nakon krbavske bitke 1493. crkvena oblast bila prešla u Novigrad (Novi Vinodolski). Čini se da mu se nije žurilo stupiti na tu dužnost (u srpnju 1499. sudjelovao je na svečanom pogrebu arleskog nadbiskupa), pa je biskupom postao drugi kandidat — Vito, sin kneza B. Frankapana, a D. je uskoro umro bez oporuke i bez imutka. Pokopan je 8. IX. 1499. u rimskoj crkvi Sv. Augustina pokraj kapele Sv. Monike. — Vrlo se malo zna o radu Dragača kao suca Sacre rote. Jedino se spominje kao autor teksta Instrumentum citationis contra urbem Coloniam u svezi s prijeporom o porezu na pivo između gradske uprave i lokalnoga klera. Tekst je datiran 8. IX. 1497. i vjerojatno je tiskan u Kölnu. D. je povremeno sudjelovao u svečanim crkvenim obredima, a od 1496. spominje se i među papinskim solicitatorima. Još uvijek nije ispitan njegov humanistički rad, a ni obilna korespondencija s drugim humanistima. Podataka o njegovu djelovanju ima u fondovima vatikanskog Archivio segreto (Archivum S. Rotae, Processus I, n. 2; Miscellanea 2, ff. 117–125; Archivio Nunziatura di Vienna, busta 148, cc. 1–10).