DRAGIŠIĆ, Juraj

DRAGIŠIĆ, Juraj (Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobretić, Dobrotić), humanist i filozof, teolog (Srebrenica, Bosna, oko 1445 — Barletta, Italija, 1520). U Srebrenici stupa u Franjevački red, a nakon što su je Turci 1462. osvojili odlazi u Jajce i Zadar, a potom u Ferraru, gdje studira teologiju (1464–69). Svećenikom postaje 1469. Predaje filozofiju u Urbinu (1470–82), Pisi i Firenci (1488). U Rimu se kreće u krugu istaknutih humanista okupljenih oko kardinala J. B. Bessariona (1395–1472), učenika i nastavljača G. G. Plethona. Na urbinskom dvoru vojvode Federica od Montefeltra postaje odgojiteljem njegovu sinu Guidobaldu i dobiva plemstvo obitelji Feliciis. Za svog boravka u Urbinu piše 1471. dijalog De libertate et immutabilitate Dei, koji posvećuje kardinalu Bessarionu, te 1475. De animae regni principe (De voluntate hominis), koji posvećuje Guidobaldu od Montefeltra, i De communicatione divinae naturae, dijalog pape Siksta IV. i vojvode Federica. Znanstvene studije upotpunjuje u Francuskoj i Engleskoj, gdje u povodu polemike između Bessariona i G. Trapezuntija piše obranu Bessariona, Defensorium Bessarionis (izgubljeno djelo). God. 1485. postaje u Firenci magistrom teologije. Tu je štićenik Lorenza Medicija i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Lav X) kojima i posvećuje djelo Dialectica nova (1488). Od 1487. do 1491. profesor je teologije i filozofije u Firenci, a 1490. postaje i franjevačkim provincijalom u Toskani te dobiva ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). D. se kao filozof obrazuje u firentinskoj neoplatoničkoj akademiji, kojoj svoj pečat prvenstveno daju M. Ficino i G. Pico della Mirandola. Studij platonovske i aristotelovske filozofije, hermetičkih i mističkih spisa, profetološko-astrološke tradicije mišljenja, bit će osnovom njegova učenja o renovatio, tj. ideje o obnovi kršćanstva koja zaokuplja humaniste. Vremenu obilježenu crkveno-političkom krizom i filozofsko-teološkim kontroverzama D. daje svoj osobni biljeg sudjelujući u najosjetljivijim raspravama na prijelomu stoljeća, primjerice u obrani 900 teza Pica della Mirandole o kršćanskoj kabali protiv tomističkih i skotističkih teologa (Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae, poslije uključenih u njegovo djelo Apologiae) te u diskusiji o uzroku zla u svijetu (Mirabilia LXXVII, 1489). God. 1493. predaje u Pisi filozofiju na tamošnjem sveučilištu. Nakon pada Medicija, D. biva zatvoren. God. 1495. vraća se u domovinu i nalazi utočište u Dubrovniku (1496–1500), gdje po ovlasti Senata drži predavanja i rasprave iz filozofije i teologije. Postaje generalnim vikarom Dubrovačke nadbiskupije. Iz Dubrovnika održava veze s Firencom. U procesu stoljeća, koji se vodi protiv dominikanca G. Savonarole (1452–98), D. ustaje u njegovu obranu svojim filozofskim i teološkim spisom Profeticae solutiones, koji piše u Dubrovniku 1497. Iznoseći, iz obzora teološke refleksije, argumente u prilog Savonaroli D. nastoji riješiti središnja suvremena filozofsko-teološka pitanja. Za svog boravka u Dubrovniku piše i svoje glavno teologijsko djelo dijalog De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus. U svom bogatom i raznolikom opusu D. tematizira spoznajno-teorijsku, antropološku, eshatološku, moralno-etičku i logičku problematiku, izgrađujući vlastitu teoriju o čovjeku, Bogu i svijetu. Raspravlja o ljudskoj slobodi i vjeri, božanskom intelektu, milosti i predestinaciji, središnjim problemima filozofije vremena kojemu pripada. Ističući vrijednost profetskog intelekta i mogućnost ljudskog znanja o budućnosti, D. ostaje spekulativno u okvirima skolastičkog učenja, nastojeći izmiriti tomistički intelektualizam i skolastički voluntarizam. Posebice se to očituje u njegovu logičkom traktatu Dialectica nova, u kojemu se, premda je bio sljedbenik tradicionalizma, priklanja novim strujama mišljenja (P. Hispanus, P. Venetus). U svojoj viziji jedinstva kršćanske Europe i uspostave sveopćeg mira, D. nastoji oko radikalne obnove izvornoga kršćanstva, u budućoj Kristovoj crkvi vidi očuvanje duhovnoga kontinuiteta i pomirbu razlika. Tom je namisli određeno svekoliko njegovo nastojanje, i kao pisca i kao vjerskog djelatnika: njegova redakcija konstitucije konventualaca, obnašanje biskupske časti u Cagliju (1507), a i njegov položaj nadbiskupa Nazareta sa sjedištem u Barletti (sudjelovanje na V. lateranskom saboru). D. se zauzima i za rješenje hebrejskog pitanja, očuvanje hebrejskih knjiga, korisnih za razumijevanje samoga kršćanstva. Sudjelujući tako u religioznim i egzegetskim kontroverzama koje se vode između J. Reuchlina i kölnskih dominikanaca, D. staje u obranu njemačkog humanista, protiveći se uništavanju hebrejskih knjiga (Defensio, 1517). Budući da je bio upućen u hebrejsku predaju, raspravljajući složeno pitanje odnosa hebrejskih i kršćanskih spisa, hebrejskih izvora u kršćanskoj egzegezi, D. ističe Reuchlinove teološke argumente i brani njegovo djelo Augenspiegel. Piše također uvod u djelo De arcanis catholicae veritatis (Ortona 1518) franjevca P. Galatinusa, u kojemu dokazuje korist hebrejskih knjiga i poriče im heretičnost. Kao član rimske komisije za Reuchlinov slučaj, D. tom, još jednom u nizu obrana (Bessarion, Pico, Savonarola, Della Rovere), ostavlja svoju filozofsku oporuku humanista, posvjedočujući namjeru da pojedinačne primjere razmatra konkordistički, u svjetlu izmirenja svjetskih religija, videći u tomu mogućnost izlaska iz krize prouzročene društveno-političkim i vjerskim sukobima. Argumentiranošću interpretacija i zauzimanjem vlastita stajališta u osjetljivim filozofskim i znanstvenim raspravama za nastupajuće reformacije, uza sve što njegova misao duguje nasljeđu skolastike, D. svojim djelom predstavlja prinos razvoju hrvatske, ali jednako i europske humanističke misli. — Od Dragišićevih rukopisnih djela sačuvana su: De libertate et immutabilitate Dei. Urbino 1471 (Biblioteca Vaticana); De animae regni principe, Urbino 1475 (Biblioteca Vaticana; tiskano u knjizi Z. C. Šojat: De voluntate hominis, str. 139–219); De communicatione divinae naturae, Urbino 1475 (Biblioteca Vaticana); De natura angelica (vjerojatno Firenca prije 1492; Biblioteca Laurenziana, Firenca); De gratia, 1492 (Biblioteca Laurenziana i Biblioteca Riccardiana, Firenca); djela Vexillum Christianae Victoriae, između 1507. i 1517 (Bibliothčque Nationale, Pariz) i De assumptione B. M. Virginis, između 1507. i 1512 (Biblioteca Ambrosiana, Milano), koja je D. nazvao Contemplationes Germanicae, napisana su za njegova boravka u Njemačkoj i također se nalaze u kodeksu različita sadržaja u kapucinskom samostanu u Milanu; De excellentiis et dignitatibus B. M. Virginis theoremata, nakon 1507 (Biblioteca Ambrosiana, Milano); Apologeticon Francisci Mariae de Ruvere Urbini ducis adgressionis in Papiensem cardinalem, prije 1511 (Biblioteca Magliabechiana, Firenca), Correctio erroris qui ex aequinoctio vernali in Kalendario procedere solet, prije 1514 (Biblioteca Vaticana); Contemplationes de Beata Virgine Maria (Bibliotheca Regia Bruxellensis); Epistulae nonnullae (Archivio di Stato, Firenca). Od njegovih izgubljenih rukopisnih djela poznati su naslovi: Defensorium Bessarionis; In logicam introductorium; Commentaria in libros sententiarum; Liber de raptis i Tractatus de rebus moralibus, atque ad civile regimen pertinentibus. U kodeks u kapucinskom samostanu u Milanu uvezano je i djelo Apocalypsis nova, koje je napisao Amedeo de Silva (B. Pandžić), a neki ga pripisuju Dragišiću (F. S. Ćavar).