DRAŠKOVIĆ, Janko
traži dalje ...DRAŠKOVIĆ, Janko, narodni preporoditelj i političar (Zagreb, 20. X. 1770 — Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856). Sin Ivana VIII, pukovnika, i Eleonore Felicite, rođ. Malatinski. Osnovnu izobrazbu stekao privatnim poukama na obiteljskim imanjima Brezovica, Rečica kraj Karlovca i dr. te u mjestima u kojima je njegov otac kao časnik službovao u austrijskoj vojsci, npr. u Csíkczeredi u Sedmogradskoj (Erdelj). Nisu poznati arhivski spisi koji bi dokazali tvrdnje starijih Draškovićevih životopisaca da je gimnaziju polazio u Zagrebu. U dobi od 15–16 godina studira pravo i filozofiju u Beču. God. 1787. stupa kao zastavnik u 37. ugarsku pješačku pukovniju (J. De Vinsa) sa sjedištem u Nagy Váradu (Oradea u Rumunjskoj). Također je služio u Galiciji, a 1789. sudjeluje u opsadi Beograda pod G. E. Laudonom. Potkraj 1792. kao natporučnik napušta vojsku nakon duljeg boravka na dopustu, koji se objašnjava lomom noge ili bacanjem krvi. Za protunapoleonskih ratova bio je u dobrovoljačkim jedinicama 1802. potpukovnik te 1805. i 1809–11. pukovnik. Nikada nije položio prisegu Napoleonu unatoč tome što je bio blizak s istaknutim vladinim ljudima — francuskim generalima A. F. L. Marmontom i H. G. Bertrandom, s kojima se dopisuje na francuskom jeziku, i što mu se u Napoleonovoj Hrvatskoj nalazio gotovo jedini posjed — Rečica. Banluk u Banatu i Brezovicu prodao je, a kako je od crkve često uzimao veće zajmove, ostali su posjedi postupno prešli u vlasništvo zagrebačkog biskupa. Nakon smrti prve supruge Cecilije, ud. Pogledić, oženio se 1808. Franjicom Kulmer. Imao je široku naobrazbu, pa su ga na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. držali najobrazovanijim u Hrvatskoj. Toj naobrazbi, dopunjivanoj mnogim putovanjima po Europi, vrelo je bilo u velikoj knjižnici povjesničara M. Istvánffyja, koja je dijelom bila u obitelji Drašković. Boravak u Parizu 1808. povezan je s njegovim stupanjem u slobodnozidarsku ložu Philanthropes réunis. D. je govorio i pisao hrvatski, latinski, njemački, francuski, talijanski, mađarski i rumunjski, a poznavao je i sve slavenske jezike. Od 1792. sudjeluje u radu Hrvatskog sabora. Biran je u više odbora: za insurekciju, za korištenje jamničke kiselice i dr. Prigodom drugog vjenčanja objavu je napisao hrvatskom štokavicom, a 1818. za posjeta cara Franje I. Zagrebu predvodio je pred biskupskim dvorom M. Vrhovca prigodno kolo u kojem su se pjevale narodne pjesme. Nakon obnove ustavnog života 1825. djelatno sudjeluje u Hrvatskom i zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. U sedmom desetljeću života započinje svoje najdjelatnije razdoblje. U doba sve jačeg pritiska Mađara na stara hrvatska municipalna prava i njihove težnje za što većim širenjem i primjenom mađarskog jezika u Hrvatskoj, kada se svojim djelima javljaju od starijih F. Kušević (De municipalibus juribus, 1830) te od mlađih Lj. Gaj (Kratka osnova, 1830), P. Štoos (Nut novo leto, 1831) i I. Derkos (Genius patriae, 1832), D. objelodanjuje najcjelovitiji program hrvatskoga narodnog preporoda. God. 1832. u Karlovcu tiska djelo Disertatia iliti razgovor. To je prva izrazito programska politička brošura pisana štokavskim narječjem, u kojoj D. još nije upotrijebio Gajeve pravopisne prijedloge. Time je hrvatski narodni preporod dobio politički, gospodarski i kulturni program. D. u tom spisu traži »savjetni dikasterium kraljevski«, dakle samostalnu vladu, obnovljenu bansku vlast te narodni jezik kao službeni na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i raz-vojačene Krajine, s vremenom zahvatilo i Bosnu te slovenske zemlje koje graniče s Hrvatskom. Njegov naziv za takav sklop zemalja jest »Ilirija velika« ili »kraljevstvo iliričko«, a za ostvarenje tih težnja pretpostavlja pomoć habsburškog dvora. J. Šidak drži da J. Horvat griješi kada taj program naziva »austro-slavizmom« te sumnja da bi takva politička koncepcija dovela »do trijalističkog uređenja Monarhije«. Draškovićevo stajalište o nekidanju državnopravnih veza s Ugarskom pretpostavlja čak i njezinu novčanu pomoć. To je navelo K. Georgijevića da Draškovićevu političku koncepciju pogrešno ocijeni kao »sasvim feudalsku«, štoviše kao »istorisku i državnopravnu, feudalsku«. D. polazi sa stajališta velikoga zemljišnog posjednika te je potpuno svjestan gospodarske zaostalosti Hrvatske, čak i prema drugim dijelovima Habsburške Monarhije, pa glavnu pozornost posvećuje trgovini, napose izvoznoj, i to preko Rijeke. Također se zauzimlje za razvoj obrta i industrije i u sklopu njezinih potreba za reformu školstva, njegovu demokratizaciju i usmjerenje na stručnu izobrazbu. U svim prijedlozima i u nacrtu najraz-ličitijih reforma ističe »peljdu Mađarah« (primjer), pa se čini da slijedi liberalnoga grofa I. Széchényija, s kojim dijeli naklonost prema engleskom postupnom političkom razvoju. Istodobno žestoko osuđuje francuski revolucionarni put, tj. nagle promjene. Kao pripadnik visokog plemstva D. se u društvenom pogledu zauzimlje za usporavanje razaranja feudalnih odnosa moralnim savjetima te uvođenjem u plemićki stalež »svakog po pameti izvišenoga i u činih jasnoga čojka«. God. 1832–36. D. je temeljem odjeka Disertacije bio izabran za zastupnika u velikašku kuću zajedničkoga ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu te mu se pružila prilika da svoje ideje, barem djelomično, i praktično zastupa. U zajedničkom saboru beskompromisno se odupro »hegemonističkim težnjama madžarskog plemstva«. God. 1833. ipak je glasovao protiv fakultativnog otkupa kmetova. D. i kao književni stvaralac sudjeluje u preporodnom pokretu. God. 1835. u Danici je objelodanio tri pjesme Poskočnica, Pdsma domorodska i Napitnica ilirskoj mladeži, koje se po svojim obilježjima ne izdvajaju iz hrvatske kajkavske dopreporodne poezije, a slave domovinu, slobodu i vino te osuđuju narodne izdajice. Njegova misaono najvažnija i najdulja pjesma jest Mladeži ilirskoj (Danica, 1836). U njoj naznačuje zadatke mladog naraštaja. Osudio je zavist i neslogu, naglasio važnost narodnog jezika, obrazovanja i sl., u čemu se ne razlikuje od ostalih preporodnih pjesnika. Osim toga, u njoj je upozorio na ulogu trgovine, šuma, mora, pa čak i potrebu strateških granica. D. je zaslužan za širenje preporodnih ideja i štokavštine u višim društvenim slojevima, napose plemstvu, koje je okupljao u svojem domu, učinivši ga jednim od vrela širenja preporodnog pokreta. God. 1838. objelodanjuje u Zagrebu spis Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter, nastao radi suzbijanja jakog prodora njemačkoga jezika i kulture među žene, kojim je za hrvatski narodni pokret pridobio mnoge plemkinje. Iste godine osnovana je uglavnom njegovim trudom i zauzimanjem Čitaonica ilirska, koja ubrzo postaje žarištem preporoda i rasadnikom mnogih kulturnih institucija: Narodnog muzeja, Matice ilirske, hrvatskoga glumišta i dr. God. 1839. Draškovićevim nastojanjem raspisuje se natječaj za objelodanjivanje knjiga gospodarskog sadržaja. Napose se zauzeo za osnivanje Narodnoga kazališta 1840, a 1842. drži programski govor pri osnivanju Matice. Kad je 1843. zabranjena uporaba ilirskog imena, preporod je doživio udarac, pa je D. morao najveću pozornost i svu energiju posvetiti političkom djelovanju i borbi s mađaronima. U tome se oslanjao na svoje veze u bečkoj vladi i na habs-burškom dvoru, pri čemu uspješno surađuje s barunom F. Kulmerom, koji je na dvoru imao snažne pozicije. D. je kao vođa bio iskusniji i staloženiji od mladog Lj. Gaja, s kojim se ipak sretno nadopunjivao. U kritičnim situacijama bio je svojevrsnim zaštitnikom i promicateljem preporodnog pokreta i Gaja, napose u višem sloju plemstva. God. 1848. povukao se iz vodstva Narodne stranke. Iako je zbog poodmaklih godina otklonio bansku čast, predsjedao je 25. ožujka Narodnoj skupštini, na kojoj je donesen prvi program prekretne 1848/49. u Hrvatskoj. Također je 1848. sudjelovao u radu Sabora. God. 1851. povukao se s položaja predsjednika Matice. Njegova je Disertatia prevedena na njemački već 1834, a Ein Wort 1845. na češki jezik. God. 1817. postaje carskim i kraljevskim komornikom. Odlikovan je Redom Sv. Stjepana, a 1853. postaje tajnim savjetnikom. Svoj posljednji posjed Rečicu prodao je u doba apsolutizma, a kupac se obvezao na plaćanje godišnje rente, no ubrzo je proglasio bankrot te je D. ostao bez prihoda. Za života su mu pjesme spjevali tada istaknuti prigodničari A. Nagy i Lj. Jelačić, a posmrtno P. Štoos, D. Demeter i I. Mažuranić. U rukopisnoj zbirci NSB pod signaturom R 3017 čuva se njegov rukopis Gedrengte(!) historisch-politische Darstellung des Ungari-schen Landtages (1832–1834). Građa o Draškoviću nalazi se u Arhivu Hrvatske.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
DRAŠKOVIĆ, Janko. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/5365>.