DRAŠKOVIĆ, Marija Magdalena

DRAŠKOVIĆ, Marija Magdalena, književna pokroviteljica i donatorica (? — ?, 1719). Supruga Ivana IV. Draškovića, podmaršala, i kći ugarskog feudalca i dvorskog suca F. Nádasdyja (smaknut 1671. kao sudionik zrinsko-frankapanske urote). Bila je vrlo obrazovana i poduzetna, promicala je hrvatsku knjigu, a istaknula se i kao donatorica crkava i samostana. Po njoj su Draškovići od Nádasdyja baštinili grad Steničnjak s kaštelom Rečicom i sa svim pripadnim zemljama s obiju strana rijeke Kupe, zatim imanje Zelendvor (zapadno od Varaždina) na kojem su, proširivši ga, podignuli dvorac Opeku. Umnogome je bila angažirana u vođenju gospodarstva na obiteljskim posjedima, o čemu svjedoče brojni imovinskopravni spisi (1686–1711). Iz tih dokumenata, u kojima se služila hrvatskom kajkavštinom, vidljivo je da je povremeno boravila u Rečici, Zagrebu, Varaždinu, a najčešće u Klenovniku, gdje je zajedno sa suprugom 1667. sagradila jedno krilo dvorca. Bila je trajna dobrotvorka isusovačkog Sjemeništa Sv. Josipa (poslije Plemićki konvikt) u Zagrebu, a mnogo je pridonijela za ukras isusovačke crkve Marijina Uznesenja u Varaždinu. Nakon smrti svoga supruga dala je izvesti završne radove u kapeli Marije Lauretanske, koju je on 1692. sagradio u lepoglavskoj pavlinskoj crkvi, a vrlo je vjerojatno da je dala podignuti i Lauretansku kapelu (prvi se put spominje 1685) uz isusovačku crkvu u Varaždinu. God. 1690. i 1698. tu je kapelu obdarila liturgijskim predmetima, oporučno joj je ostavila legat od 1000 forinta, a kipu Marije Lauretanske dvije zlatne krune urešene dragim kamenjem. Magdaleninim nastojanjem u Varaždin je iz Požuna 1703. došlo nekoliko redovnica uršulinki, među kojima i njezina kći Ana Julijana, prva poglavarica 1708. utemeljenoga varaždinskog uršulinskog samostana, u kojem je djelovala najstarija srednjoškolska ustanova za žensku mladež u Hrvatskoj. Na hrvatski jezik dala je prevesti i o svom trošku tiskati dvije nabožne knjige: Sobotni kinč blažene Device Marije ali Pobožnost za sobotne vsega leta dneve P. Esterházyja i Žitek dveh verneh Kristuševih službenic Marte i Marije Magdalene. Iz predgovora prve knjige, objelodanjene 1696. u Zagrebu, doznaje se da ju je s mađarskoga preveo jedan isusovac, a drugu, tiskanu u Beču 1718, preveo je pavlin I. Krištolovec. Po tim djelima ime joj je ušlo u povijest hrvatske kajkavske književnosti i, prema Đ. Novaliću, valja je – kao književnu pokroviteljicu – ubrojiti u književni krug oko braće Nikole i Petra Zrinskog. — Na genealoškom stablu obitelji Drašković pohranjenom u Arhivu Hrvatske u Zagrebu nalazi se i portret Marije Magdalene.