Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DUKLJANIN, pop i povijesni pisac (?, oko 1100 — ?, druga pol. XII. st.). Bio je katolički svećenik Dukljansko-barske nadbiskupije. Ime pop Dukljanin, presbyter Diocleas, uvodi u historiografiju I. Lučić. Pripisuje mu se povijesni spis koji je sam autor – ili više njih – naslovio Libellus Gothorum ili Regnum Slavorum, a u hrvatskoj historiografiji uobičajio se naslov Ljetopis popa Dukljanina. Prijedlog N. Radojčića da se to djelo nazove Barski rodoslov nije prihvaćen unatoč točnoj Radojčićevoj primjedbi da Ljetopis popa Dukljanina ne sadržava ni jednu godinu pa se stoga ne može nazivati ljetopisom. Temeljna verzija prvog dijela ljetopisa, »spisa o Gotima«, nije sačuvana. Jedini rukopis latinske redakcije potječe iz pol. XVII. st., a objelodanio ga je Lučić kao dodatak djelu De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex (1666). Talijanski prijevod latinske redakcije priredio je – s nekim dodacima koje nema latinska redakcija – i unio u svoje djelo Il regno degli Slavi oggi corrottamente detti Schiavoni (1601) M. Orbini. Ti dodaci upućuju na mogućnost da je Orbini imao u rukama i starije verzije ili neki drugi prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Hrvatska redakcija Ljetopisa poznata je od početka XVI. st., kad je splitski vlastelin D. Papalić našao u Poljicima slobodni hrvatski prijevod prve 23 glave te ga prepisao. Ta redakcija – sačuvana u prijepisu Papalićeva prijepisa datiranom 1546 – sadržajno se razlikuje od latinske redakcije. Nepoznati autor hrvatske redakcije dometnuo je još tri vladara: Radoslava, njegova navodnog sina Kolomana i unuka Zvonimira te hrvatska redakcija završava legendarnom, izmišljenom nasilnom Zvonimirovom smrću. Ljetopis popa Dukljanina nastao je – ili neki njegovi dijelovi – u drugoj pol. XII. st., kada je, kako je na njegovu početku istaknuto, autor već bio starac (vim inferens meae ipsae senectuti) i na taj književni pothvat odlučio se umoljen od dukljanskog svećenstva (rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus ac venerabilibus sacerdotibus sanctae sedis archiepiscopalis Diocletanae ecclesiae). Prema V. Mošinu, Ljetopis popa Dukljanina sastavljen je oko 1149. u vrijeme borbe između Dubrovačke i Dukljansko-barske nadbiskupije, koja je ukinuta 1142. Posljednji podatak spomenut u Ljetopisu, potvrda dukljanskog kralja Radoslava od bizantskog cara Emanuela Komnena, koji dolazi na vlast 1143, služi kao neprijeporan terminus ante quem non nastanka Ljetopisa popa Dukljanina. Prema V. Klaiću, autor Ljetopisa popa Dukljanina jest »Grgur biskup barski i dukljanski (1173 –1195)« ili njegov suradnik Maraldo, a nešto poslije F. Šišić zaključuje da je autor neki svećenikDukljansko-barske nadbiskupije, koji je jamačno živio u Baru i o kojemu se zna samo to da je bio učen, poznavao narodni, latinski i grčki jezik te da je Ljetopis napisao kao starac. God. 1948. G. Valentini upozorava na pretpostavku da je Grgur iz Bara autor Ljetopisa popa Dukljanina. E. Peričić drži da je Valentini iznio tu pretpostavku na temelju uvjerenjâ S. Sakača, koja nisu nikada objelodanjena. God. 1950. Mošin se u uvodu dvojezičnog izdanja Ljetopisa popa Dukljanina ne izjašnjuje o njegovu autorstvu, a isto tako odgovor na to pitanje ostaje dužan 1951. N. Radojčić. Iako između 1962. i 1965. nema nekih novih historiografskih rezultata u rasvjetljenju autorstva Ljetopisa, Đ. S. Radojičić iznosi različita shvaćanja. God. 1962. i 1963. poznaje dva Dukljanina, a 1965. kao autora Ljetopisa navodi Grgura iz Zadra. God. 1967. N. Klaić zaključuje da je Ljetopis »djelo nekoga pobliže nepoznatoga barskog svećenika«. Pri tom stajalištu ostaje i poslije. Godine 1967. kada S. Mijušković priređuje prijevod Ljetopisa, dodavši mu faksimile rukopisa latinske redakcije, datira njegov nastanak na kraj XIV. ili čak na poč. XV. st. Autorom Ljetopisa neosnovano drži Srbina iz Zete, ne ulazeći u njegov svećenički položaj. N. Banašević 1971. odlučuje se za pripadnika Benediktinskog reda kao autora Ljetopisa. F. Peričić ostaje pri nedokazanoj tvrdnji da je autor Ljetopisa dukljansko-barski nadbiskup Zadranin Grgur. Premda je o koncepciji djela u cijelosti i o podrijetlu njegovih pojedinih sastavnih dijelova teško izreći konačan sud, ipak se u njemu mogu naznačiti neke zasebne cjeline i Ljetopis raščlaniti u tri dijela: u prvom i sadržajno najraznolikijem okosnicu čini trebinjski rodoslov X. stoljeća, na koji su dodani neki zasebni stavci (»gotski uvod«, izvod iz Panonskih žitija, odlomak o Duvanjskom saboru, legende o Radoslavu i Pavlimiru itd.). Drugi dio, odnosno 36. poglavlje, čini legenda o Sv. Vladimiru, koja je vjerojatno nastala na osnovi danas izgubljenog životopisa. Treći dio, koji je najpouzdaniji i ujedno pravi dukljanski ljetopis, obuhvaća razdoblje XI. i XII. st. dukljanske povijesti. U našoj je historiografiji vjerodostojnost Ljetopisa različito prihvaćana: neki ga povjesničari drže posvema nepouzdanim, a drugi pak opravdano misle da se u njemu, kritičkim pristupom, mogu naći vjerodostojni podaci. Sve to zajedno, a samo djelo posebice, upućuje na neprijepornu činjenicu da se ljetopisac Dukljanin ne može zaobići kada se raspravlja o njegovim navodima glede Duvanjskog sabora, Crvene Hrvatske, povijesti Bijele Hrvatske i njezinih vladara i banova, a navlastito o Gotima i Sclavima.

LIT.: I. Kukuljević Sakcinski: Kronika hrvatska iz XII. veka. Arkiv za povdstnicu jugoslavensku, 1851, 1, str. 1–37. — V. Jagić: Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, 1. Zagreb 1867. — I. Črnčić: Popa Dukljanina po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku. Kraljevica 1874. — Lj. Jovanović: Dukljaninova Prapratna. Starinar, 1(1884) 2, str. 69–71. — L. Thallóczy: Presbyter Diocleas krónikájanák magyar vonatkozásai. Szazadok 1896, 485–504. — F. M(ilobar): Dukljanska kraljevina. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 11(1899) 4–9, str. 237–315; 10–12, str. 611–697; 12(1900) 1–3, str. 1–63. — Lj. Jovanović: O Letopisu Popa Dukljanina. Godišnjak Srpske kraljevske akademije, 15(1901) str. 221–226. — I. Marković: Dukljansko-barska metropolija. Zagreb 1902. — D. Gruber: O Dukljansko-barskoj i Dubrovačkoj nadbiskupiji do polovine XIII stoljeća. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 14(1912) str. 157–194. — V. Klaić: Duvanjsko polje. Mladost, 5(1925) 5, str. 132. — M. Kostrenčić: Hrvatska pravna povijest. Zagreb 1925. — S. Stanojević: O prvim glavama Dukljanskog letopisa. Glas Srpske kraljevske akademije, 1927, 126, str. 91–101. — F. Šišić: Letopis popa Dukljanina. Beograd—Zagreb 1928. — J. Rus: Kralji dinastije Svevladičev. Najstarejši skupni vladarji Hrvatov i Srbov. Ljubljana 1931. — N. Radojčić: Društveno i državno uređenje kod Srba u ranom srednjem veku — prema Barskom rodoslovu. Glasnik Skopskog naučnog društva, 1935, XV/9, str. 1–28. — A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, 1. Zagreb 1940. — S. M. Štedimlija: Tragom popa Dukljanina. Zagreb 1941. — M. Medini: Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina. Rad HAZU, 1942, 273, str. 115–156. — S. Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas. Zagreb 1944. — G. Valentini: Antivari (u: Enciclopedia cattolica, 1. Città el Vaticano 1948, 1511). — V. Mošin: Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb 1950. — N. Radojčić: O najtamnijem odeljku Barskog rodoslova. Cetinje 1951. — K. Jireček: Istorija Srba, 1. Beograd 1952. — J. Kovačević: Na tragu rane književnosti našeg Južnog Primorja i Duklje. Spomenik SAN, 1956, 105, str. 93–98. — Isti: O uvodu Barskog rodoslova. Zbornik Matice srpske za društvene nauke, 1956, 13/14, str. 61–70. — D. Mandić: Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Chicago 1957. — Đ. S. Radojičić: O natpisu Ivana Crnojevića i povodom njega o književnim uticajima Zapada i Istoka u Duklji. Letopis Matice srpske, 138(1962) 389, str. 562–568. — D. Mandić: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Rim 1963, 145–193, 368–375, 443–469. — Đ. S. Radojičić: Jugoslovenska srednjevekovna književnost. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 1963, 11, str. 27–28. — Isti: Pregled razvoja i podela stare srpske književnosti. Književnost, 10(1965) XL/3, str. 238–239. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 1. Split 1963. — F. Gogala-Dominis: Kada je održan sabor na Duvanjskom polju? Šibenik 1965. — M. Dinić: Humsko-trebinjska vlastela. Beograd 1967. — Istorija Crne Gore, 1. Titograd 1967. — N. Klaić: Pregled izvora i historiografije za hrvatsku povijest do XII stoljeća. Zagreb 1967, 27–29. — S. Mijušković: Ljetopis popa Dukljanina. Titograd 1967. — M. Kurelac: Nepoznati rukopis »Ljetopisa popa Dukljanina«. Historijski zbornik, 21–22(1968 –69) str. 651–653. — M. Orbini: Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. — I. Ostojić: Vjerodostojnost sadržaja IX glave Ljetopisa Popa Dukljanina (strojopis). Krapina 1968. — N. Banašević: Letopis popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd 1971. — T. Čubelić: Književni leksikon. Zagreb 1972, 391. — J. Buturac i A. Ivandija: Povijest Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb 1973. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 1975. — S. Antoljak: Izvori za historiju naroda Jugoslavije (srednji vijek). Zadar 1978, 25–27. — S. Kvesić: The Chronicle of the Priest of Dioclea (Duklja) and the Problem of Red Croatia. Journal of Croatian Studies (New York), 24–25(1984–85) str. 51–64. — I. Mužić: Podrijetlo Hrvata. Zagreb 1989. — N. Klaić: Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb 1990. — D. Mandić: Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. Zagreb 1990. — E. Peričić: Sclavorum regnum Grgura Barskog. Zagreb 1991.
 
Ante Laušić i Mladen Švab (1993)