ELIZABETA (Jelisava, Jelisaveta, Elisabeth, Elisabeth Junior, Elizabeth, Erzsébet, Senior Elisabeth), kraljica (?, o. 1334 — Novigrad kraj Zadra, poč. siječnja 1387). Kći bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i poljske princeze Elizabete, kćeri kujavskoga kneza Kazimira. Rođena je najvjerojatnije nakon 6. II. 1333. kada izvori bilježe da je ban dobio četvrtog sina, a prije lipnja 1335. kada se ponovno oženio. Prema M. Orbiniju i J. Lukareviću (koji je naziva Isabelom), kada je 1350. srpski car Stefan Dušan u ratu protiv Bosne opsjedao stolni grad Bobovac u kome se tada E. nalazila (Elisabeta figliuola unica di Stefano Bano), srpski je vladar za prekid neprijateljstava uzalud tražio od bana njegovu kćer jedinicu za ženu svojemu sinu Urošu te Humsku zemlju kao njezin miraz. Približno u to vrijeme, E. je — nakon poziva kraljice Elizabete, majke hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I — pošla u Ugarsku na kraljevski dvor. God. 1353. E. i kralj Ludovik I. stupili su u brak, a svadbenu svečanost proslavili su u Budimu 20. lipnja. Potom su se obratili papi Inocentu VI. da im podijeli oprost jer su bili u četvrtom koljenu srodstva, a on je 31. VIII. 1353. pisao biskupima, zagrebačkom i njitranskom, neka ih oproste ekskomunikacije pod koju su pali. S Ludovikom je imala tri kćeri: Katarinu (rođ. između 1366. i 1370), Mariju (rođ. 1370) i Hedvigu (Jadviga; rođ. 1371). Kao kraljeva supruga neko vrijeme nije utjecala na vođenje državnih poslova. Spominje se u vezi s Tvrtkovim prisilnim ustupanjem Humske zemlje kao Elizabetina miraza kralju Ludoviku I. u pol. srpnja 1357. Za života kraljice-majke, do 1380, nosila je naslov »mlađe kraljice« (dei gratia iunior regina Hungarie, Polonie, Dalmacie, etc.), kao u pismu od 3. I. 1373. kojim nalaže slavonskom banu N. Seču da zaštiti neke podanike iz Bline (de Blena), i poklanjala veliku pozornost hrvatskim zemljama. Na poč. srpnja 1377. posjetila je Zadar, u pol. 1380. Zagreb i Križevce, a potkraj 1381. i na poč. 1382. boravila je u Virovitici, Koprivnici, Križevcima i Zagrebu. Za posjeta Zadru zavjetovala se dati napraviti kovčeg za moći sv. Šimuna te je u tu svrhu ostavila 1000 maraka. Izradba zavjetnog dara povjerena je majstoru Franji iz Milana, koji je posao obavio 1380. Njezinom voljom i pristankom kralj je 3. VI. 1380. založio grad Steničnjak krčkom knezu Stjepanu, a ona je u pol. kolovoza 1381. i u siječnju 1382. uzimala u zaštitu Rabljane te Šibenčanima 22. XII. 1381. zabranila prodaju zemlje doseljenicima, osobito Vlasima. Za Ludovikove bolesti nastupala je javno u kraljevo ime, a nakon njegove smrti 11. IX. 1382, iako je prijestolje naslijedila njezina kći Marija, stvarnu vlast imala je E. kao regentica. Već potkraj listopada 1382. kao »dei gratia regina Vngariae, Poloniae, Dalmatiae etc.« šalje dalmatinskim gradovima svoga izaslanika da ih učvrsti u podaničkoj odanosti, a na poč. veljače 1383. Zadrani izjavljuju vjernost kraljicama Elizabeti i Mariji. Od druge pol. 1383. u hrvatskim zemljama protiv kraljica ustaje najprije vranski prior Ivan Paližna, a zatim braća Horvati, bivši mačvanski ban Ivan i zagrebački biskup Pavao, te bosanski kralj Tvrtko. Na vijest o pobuni E. je s kćerima potkraj listopada 1383. stigla u Zadar, a u studenom njezini pristaše zaposjeli su buntovničku Vranu. Na povratku se neko vrijeme zadržala u Zagrebu, Križevcima i Đurđevcu prije nego što se preko Mitrovice vratila u Ugarsku. U ožujku 1385. E. s najvišim svjetovnim i crkvenim dostojanstvenicima boravi u Požegi, gdje pregovara s poslanicima francuskoga kralja Karla VI. o udaji svoje kćeri Marije za orleanskog vojvodu, a palatin Nikola I. Gorjanski potkraj ožujka sklapa sporazum s kraljem Tvrtkom, kome u ime kraljica ustupa grad Kotor. U prvoj pol. svibnja iste godine vode se u Požegi pregovori s pobunjenicima, a 16. V. zagrebački biskup Pavao izdaje proglas kojim objavljuje da su razmirice između kraljica i pobunjenika izglađene. Nakon toga nastavljeni su započeti pregovori s francuskim izaslanstvom te su E. i Marija ostale u Slavoniji do pol. lipnja 1385. U međuvremenu, od kraljeve smrti poduzimala je E. sve da mlađoj kćeri Hedvigi osigura poljsko prijestolje i u tome je uspjela te je Hedviga 1384. okrunjena za kraljicu Poljske, a 1386. udala ju je za litavskoga kneza Vladislava Jagela. Izmirenje postignuto u Požegi pretvorilo se nakon ubojstva Karla II. Dračkog u veljači 1386. u snažan pokret protiv kraljicâ koje su izravno optuživane za njegovu pogibiju. Budući da je ubijeni kralj u hrvatskim zemljama imao mnogo privrženika, oni su sada ustali protiv Elizabete i Marije, koje su u prepadu kraj Gorjana u Slavoniji 25. VII. 1386. zarobili, a njihovu pratnju u kojoj je bio i palatin Gorjanski pobili. Zarobljene kraljice najprije su bile smještene u Gumnik (Bosiljevo), grad zagrebačkog biskupa Pavla, a potom su preko Krupe premještene u Novigrad nedaleko Zadra. Tamo su ostale do Elizabetine nasilne smrti. Za Elizabetinu smrt u Zadru se znalo 16. I. 1387, a da je zadavljena svjedoči u svom pismu od 14. IX. iste godine kraljica Marija. Elizabetino tijelo, kako piše zadarski ljetopisac P. Pavlović, preneseno je 16. I. 1389. u Zadar i sahranjeno u crkvi sv. Krševana. Za V. Klaića E. bijaše umna i odlučna žena koja je posljednjih godina Ludovikove vladavine mnogo utjecala na državne poslove i nakon njegove smrti uspješno ih vodila. Prema F. Šišiću, bila je ambiciozna i vlastohlepna žena bez pravoga vladalačkog talenta, a Nada Klaić njezinu vladavinu smatra uzurpacijom i uzrokom pobune u hrvatskim zemljama.
LIT.: J. Lukarević: Copioso ristretto degli annali di Rausa. In Venetia, 1605, 58, 60–61. — Andreae Danduli Chronicon (u: L. A. Muratori, Rerum italicarum scriptores, 12. Mediolani 1728, 476). — Andrea de Gataris: Chronicon patavinum (u: Ibid., 17. 1730, str. 542–543). — J. Turóczy: Chronica Hungarorum ab origine gentis (u: I. G. Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum veteres ac genuini, 1. Bibliopolae Vindobonensis 1746, 177, 198, 200, 211, 214). — I. Lučić (Lucius): De Regno Damatiae et Croatiae (u: Ibid., 3. 1748, str. 403–405, 407–410, 413). — Memoriale Pauli de Paulo (u: Ibid., str. 724–725, 728). — D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 100–102. — F. K. Pejačević: Historia Serviae seu colloquia XIII de Statu regni et religionis Serviae ab exordio ad finem. Colocae 1799, 273, 391. — J. C. Engel: Geschichte von Servien und Bossnien, 3. Halle 1801, 258, 282–283, 286, 312. — G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/1. Budae 1834, str. 38, 40, 43–45, 50–58, 61, 72, 77, 89–96, 98, 123–124, 133–147, 170–175, 203–204, 208–216, 221–222, 260, 283–287, 289, 295–296, 301–304, 325, 343–345, 356, 369, 392–393; X/3. 1838, str. 1–5, 9–14, 42, 61, 316. — I. F. Jukić (S. Bošnjak): Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb 1851, 102–103, 106. — I. Kukuljević Sakcinski (I. K. S.): Spomenici bosanski i crnogorski. Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, 1852, 2, str. 35–36. — A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2. Romae 1860. — (I. Ruvarac): Kraljice i carice srpske. Matica (Novi Sad), 3(1868) 17, str. 388. — C. Zichy: Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeő, 3. Pestini 1874, 484–485. — J. Długosz: Historia polonica libri XII, 3. Cracoviae 1876, 247, 340, 344, 371, 389, 413, 417, 425–433, 440–441, 443–447, 449–456, 469, 476. — La prigionia delle regine Elisabetta e Maria nel castello di Novegradi. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 2(1879) 7, str. 102–104; 8, str. 116–117; 9, str. 135–136; 10, str. 154–156. — V. Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb 1882, 139–140, 153, 159, 162–163, 165–166, 168. — I. Ruvarac: Istorijsko-geografsko iverje. Stražilovo (Novi Sad), 3(1887) 10, str. 154–155. — I. K. Tkalčić: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 1. Zagreb 1889. — I. Ruvarac: Draga, Danica, Resa. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 3(1891) 3, str. 226–228 (njem. prijevod u: Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Wien, 1894, br. 2). — Isti: Katarina, kći Tvrtka I. bana (od 1353.–1377.) i od 1377.–1391. kralja bosanskoga. Ibid., 4(1892) 3, str. 205, 208–211 (njem. prijevod u: Ibid.) — L. Thallóczy: Prilozi k objašnjenju izvora bosanske historije. Ibid., 5(1893) 1, str. 13–14, 17–19, 30, 33. — E. Windecke: Denkwürdigkeiten zur Geschichte des Zeitalters Kaiser Sigismunds. Berlin 1893, 13. — I. Ruvarac: Banovanje Tvrtka bana (1353.–1377.). Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 6(1894) 2, str. 225–227, 231. — Isti: Tri dodatka k raspravi »Banovanje Tvrtka bana (1353.–1377.)«. Ibid., 4, str. 611, 613 (njem. prijevod u: Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, 1896, br. 4). — P. Gerecze: Der silberne Sarg des Propheten sct. Simeon zu Zara. Ungarische Revue (Budapest), 15(1895) 5/7, str. 332–363; 8/10, str. 497–588. — L. Thallóczy: Bruchstücke aus der Geschichte der nordwestlichen Balkanländer. Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, 3(1895) str. 305–306, 310, 319–320. — I. Tkalčić: Pavlinski samostan u Dubici. Viestnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 1(1895) str. 192–194. — L. Jelić: Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru. Hagiografijsko-povjestna studija. Rad JAZU, 1901, 145, str. 183, 186, 211. — Isti: Zadarska raka sv. Šimuna Bogoprimaoca. Glasnik Matice dalmatinske, 1(1902) 4, str. 370, 378–380, 386–387. — F. Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350–1416). Zagreb 1902, 25–26, 30–32, 35, 38–39, 49, 51–52, 57, 251–252. — Isti: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1904, 6, str. 6–8, 10, 22. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 12. Zagreb 1914; 14–17. 1916–1981. — L. Thallóczy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. München—Leipzig 1914, 59, 282–283, 309. — V. Ćorović: Kralj Tvrtko I Kotromanić. Beograd—Zemun 1925, 7, 56, 60–61, 64–65. — G. Praga: Documenti intorno all’ arca di san Simeone in Zara e al suo autore Francesco da Milano. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 5(1930) IX/53, str. 213, 216, 222, 225, 227. — Isti: La suppellettile serica ed aurea dell’ arca di san Simeone in Zara. Ibid., 7(1932) XIII/74, str. 75. — J. Radonić: Jedna naša zaboravljena kneginjica u Švabenlandu. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 107(1933) CCCXXXVI/2, str. 98–99, 100, 104–105. — Zbornik Ilariona Ruvarca. Odabrani istorijski radovi, 1. Beograd 1934. — J. Radonić: Slike iz istorije i književnosti. Beograd 1938, 112–113, 115. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940. — M. Perojević: Ban Stjepan II. Kotromanić (u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942). — Isti: Ban Stjepan Tvrtko (u: Ibid.). — G. Praga: Storia di Dalmazia. Padova 1954³, str. 126. — D. Mandić: Bosna i Hercegovina, 1. Chicago 1960. — S. Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. — Isti: Komentari i izvori Mavra Orbina (u: M. Orbin, Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968). — M. Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. — K. Adanja: Tragom naše prošlosti. Jelisaveta Kotromanić. Politika (Beograd), 66(1969) 20054, str. 22. — I. Petricioli: Zapažanja o škrinji sv. Šimuna u Zadru. Radovi. Filozofski fakultet u Zadru, 14/15(1975–1976) 14/15, str. 455. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku. Zadar 1976. — K. Jireček: Istorija Srba, 1. Beograd 1978². — I. Lučić (Lucius): Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1. Split 1979. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2. Zagreb 1980, 63, 137–138, 145, 185, 197, 214, 221–222, 226–227, 229, 231–234, 236, 239–249, 252, 254, 257–258, 261, 421. — N. Klaić: Povijest Zagreba, 1. Zagreb 1982. — I. Babić: Anžuvinski biljezi u Dalmaciji. Radovi. Filozofski fakultet u Zadru, 23(1983–84) 23, str. 321–322. — N. Klaić: Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku. Vukovar 1983, 103, 113–114, 116–119, 121–126. — S. Antoljak: Vladarski dvor (palača) i kraljevske kuće u srednjovjekovnom Zadru (s posebnim osvrtom na doba Arpadovića i Anžuvinaca). Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1984, 17, str. 72. — N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987. — J. Turóczy: Chronica Hungarorum. II. Commentarii, 2 (s komentarima E. Mályusza). Budapest 1988. — N. Klaić: Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb 1990. — I. Stražemanac: Povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zagreb 1993, 132–133. — J. Kolanović: Šibenik u kasnome srednjem vijeku. Zagreb 1995.
Pejo Ćošković (1998)
