ERNUSZT, Ivan

ERNUSZT, Ivan (Ampo, Ermesch, Ernst, Ernsth, Ernust, Ernusth, Ernusth alias Hampo, Ernwsth, Hampo, Hompo Janus, Joannes, Johannes), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (? — ? 1531). Sin bana »čitave Slavonije« Ivana. U dokumentima se najčešće navodi s pridjevkom »Čakovečki«, a prema svjedočenju suvremenika Johanna Thurnschwamba (njegov spis objavio J. C. Engel), imao je nadimak Hampo (njem. Hansel = nesposoban, nepouzdan), koji je češće zabilježen mjesto prezimena. Dana 23. V. 1477. daje kralj Matija Korvin njemu, bratu mu Žigmundu i njihovoj majci Katarini kaštele Đurđevac, Prodavić, danas Virje, i Koprivnicu sa stodevet sela u zamjenu za kaštel i posjed Dobru Kuću; uz to im kralj ustupa kraljevska prava na njihove dotadašnje posjede i kaštele Čakovec i Štrigovu te ih na novim posjedima oslobađa poreza u razdoblju od tri godine, a 1. X. 1477. i od plaćanja 20 000 zlatnih florena, koje su bili dužni platiti iz očeve ostavštine. U nove posjede u Podravini uvedeni su 21. V. 1478, a 24. istog mjeseca potvrđeno je i ustupanje kraljevskih prava na međimurske posjede (potvrda za sve posjede kralja Matije Korvina 10. IV. 1486, a kralja Vladislava II. 1. V. 1492). U Međimurju su uz kaštele Čakovec i Štrigovu, posjedovali i četiri trgovišta — Čakovec, Nedelišće, Prelog i Mursko Središće i devedesetpet naselja. Nakon više sporova oko plaćanja desetine na tim posjedima (1480, 1489. i dr.), zagrebački Kaptol im je dao desetinu u zakup. God. 1493. daje im i zagrebački biskup O. Thuz u zakup desetinu za Đurđevac i Koprivnicu. Kralj je prema njima bio darežljiv, jer su mu, kao i njihov otac, pribavljali potrebna novčana sredstva. Po nalogu kralja Vladislava II. obojica su 4. XI. 1492. uvedena u posjed Chapolowcz u Križevačkoj županiji, a Ivan 13. IV. 1494. u posjed kaštela, posjeda i pripadajućih sela grada Szklabina u županiji Turócz, koji je njegovu ocu darovao kralj Matija Korvin (oko 1474). Od 1493. Ivan je vrhovni meštar kraljevskih konjušnika (agazonum regis magister). God. 1504. u sporu je sa zagrebačkim biskupom L. Baratinom zbog nekih šteta, a 1505. optužen je uz druge plemiće zbog nasilnih postupaka prema građanima zagrebačkog naselja na brdu Gradec. Poznat je njegov pečat s grbom iz te godine (kula sa zidom, zvijezda i polumjesec; na pečatu iz 1518. je inačica grba — kula sa zidom i orao). Nakon bratove smrti (1505) bez uspjeha je vodio dugotrajnu parnicu protiv izvršitelja njegove oporuke I. Gyulaya, Ludovika Zarechena de Mezthegew i pečujskoga kanonika Alberta de Czwpy zbog nestanka oporuke, optužujući ih i za ubojstvo brata. Od 1507. sporio se s virovitičkim županom, sinom svoje supruge Margarete, Ivanom Bánffyjem od Lendave oko dijela njezina miraza (isplaćen 1513). God. 1508. imenovao ga je kralj Vladislav II. s Jurjem Kanizsajem za bana. Imali su i naslov kapetana Senjske kapetanije. Dotadašnji banovi A. Bot od Bajne i M. Mišljenović (Horvat) od Kamičca nisu se željeli odreći banske časti, tako da je vlast novih banova bila priznata uglavnom u Slavoniji, dok je Bot od Bajne obavljao tu dužnost u Otočcu, Senju i Hrvatskom primorju. E. i Kanizsai prisustvovali su 4. VI. 1508. krunidbi Ludovika, sina Vladislava II, za hrvatsko-ugarskoga kralja u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár). Kada je papa Julije II. pozvao kralja Vladislava II. da započne rat protiv Mlečana (u svezi s planovima Cambraiske lige), pozvao ih je kralj 12. VII. 1509. u Budim na dogovor o vojnom pohodu na tlu mletačke Dalmacije, do kojeg nije došlo. Po nalogu palatina M. Perényja, trebali su 2. XII. iste godine sazvati sabor Kraljevine Slavonije; nije poznato je li održan. Zbog njihove nemoći da zbace s vlasti Bota od Bajne, u Hrvatskoj je došlo gotovo do bezvlađa (V. Klaić). Posljednji se puta kao banovi spominju u više dokumenata izdanih 3. i 4. I. 1510 (objavio E. Laszowski). Od 1518. spominje se Ivanova supruga Barbara Orzagh de Guth, kojoj on te godine zalaže Koprivnicu, a 1526. uz Koprivnicu i Štrigovu za veće svote novaca (po 4000 florena), koji su mu 1526. potrebni za opremu kraljeve vojske te pomoć vladaru. U njegovu kaštelu Koprivnici sastao se 23. IX. te godine sabor Kraljevine Slavonije. U razdoblju dinastičkih borbi 1526–28. bio je među pristašama I. Zapolje. Vojsci kneza Krste Frankapana u Ivaniću, okupljenoj za borbu s kraljem Ferdinandom, pridružila se u srpnju 1527. i četa »gospona Hampova« (kako ga Frankapan naziva u pismu od 31. VII. te godine biskupu F. Jožefiću). U rujnu iste godine Frankapan okuplja vojsku u njegovu kaštelu Đurđevcu. Nakon krunidbe kralja Ferdinanda za hrvatsko-ugarskoga kralja u Stolnom Biogradu (3. XI. 1527), položio je 5. XI. zakletvu novom kralju. Međutim, u travnju 1528. prisutan je na saboru Zapoljinih pristaša u Dubravi, a na njihov skup na posjedu Ružica (Rosoncz) kraj Orahovice u rujnu iste godine poslao je izaslanike. Poslije se ponovno priklonio kralju Ferdinandu. Na poč. svibnja 1530. poharao mu je posjede Zapoljin pristaša, zagrebački biskup Š. Erdődy. Nešto kasnije, 21. VI. iste godine, predložio ga je Ivan Golec za župana Varaždinske županije. Spominje se i 5. VIII. kada I. Katzianer predlaže Golecu da s njim pregovara o pribavljanju sredstava za plaće vojnicima u utvrdama Ripač i Bihać, a posljednji puta potkraj travnja 1531.