Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ESTERHÁZY, Josip (Esterhazi, Esterhazij, Eszterházy; Iosephus, Josephus), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Pápa, Ugarska, 19. VI. 1682 — ?, 10. V. 1748). Sin konjičkoga generala Franje iz grane s matičnim posjedom Fraknó. E. se od mladih dana pripremao za svećeničko zvanje. God. 1700. obranio je u Beču doktorat filozofije. Političke prilike utjecale su na njegovu odluku da napusti svećenički stalež i odluči se za vojničku službu (1705). Istaknuo se u ratu protiv Franje II. Rákóczyja (1705–11). Od 1708. bio je pukovnik husarske pukovnije i kraljevski savjetnik; 1710. kraljevski komornik, a od 1711. veliki župan ugarske županije Komárom. Nakon sudjelovanja u protuturskom ratu (1716–18) promaknut je u čin konjičkoga generalmajora. Od 1724. bio je savjetnik Stola sedmorice, a 1725–30. Ugarskoga namjesničkog vijeća. God. 1733. promaknut je u čin podmaršala. Iste je godine 27. IV. imenovan hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom i u bansku čast uveden na zasjedanju Hrvatskog sabora 10–12. VIII. kada je izabran i za kapetana Kraljevine. U studenom te godine izveli su isusovački đaci u Zagrebu u biskupskom dvoru njemu u čast »dramation« N. Laurenčića. Kralj Karlo VI. tražio je od novog bana da stalno boravi u Hrvatskoj što je želio i Sabor. E. je nastojao prvenstveno oko priprema za obranu graničnih područja Hrvatske prema Turskoj, posebno Zrinske i Glinske krajine, prikupljanjem vojske i oružja te popravljanjem i gradnjom novih utvrda. Za vojne posade tiskani su i Articuli militares in castris inclyti regni Croatiae sub commanda… Dni Josephi Esterházy bani… (s. l., s. a.; jedan primjerak čuva se u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, sign. R 951). Bavio se unutarnjim prilikama u Hrvatskoj; nakon nemira pri izboru turopoljskoga kapetana 1734. izdao je 8. VI. 1736. statut kojim je propisan način izbora članova magistrata i sazivanja spravišća u Turopolju. Kmetovima, koji su se protivili povećanim obvezama na posjedima u Moslavini, naredio je 1737. da se okane pobune, a 1739. izdao odredbe i poslao liječničko osoblje na to područje, gdje se pojavila kuga u selima Stružec i Prečno. Za drugoga protuturskog rata (1736–39) bio je uz princa J. Hildburghausena zapovjednik vojske koja je iz Hrvatske kretala u Bosnu (imenovan tek nakon protivljenja Sabora podvrgavanju bana i njegove vojske stranom zapovjedniku — T. Smičiklas). U srpnju 1737. nalazio se na području Zrinske i Glinske krajine odakle je krenuo u Bihaćku krajinu i započeo opsadom utvrde Bužim; napustio ju je čuvši vijest o povlačenju vojske pod zapovjedništvom Hildburghausena na poč. kolovoza s područja Banje Luke. E. je 4. IX. predsjedao Hrvatskom saboru u utvrdi Glina kada je zaključeno da u pregovorima s Turcima, kada do njih dođe, sudjeluju i hrvatski predstavnici te istaknuto pravo Hrvatske na one dijelove Bosne koji su joj pripadali prije turskih osvajanja. God. 1738. E. je pobijedio Turke pri opsadi utvrde Zrin i protjerao ih u Bosnu. Zasjedanjâ Hrvatskih kraljevinskih konferencija sazivao je u svojim dvorima (Slanje 1736, 1738/39, 1741. i Rasinja 1739), koje je 1735. s pripadajućim vlastelinstvima i posjedom Križovljan uzeo u zakup (a kasnije i stekao) od Karla Gaisrucka, supruga Kristine Auersperg, i obitelji Mondorf. Zbog povećanih daća rasinjski su se kmetovi bunili odmah 1735. U Varaždinu je 1740. predsjedao Hrvatskom saboru koji je priznao Mariju Tereziju za svoju kraljicu. U ratu za austrijsku baštinu (1741–48) zapovijedao je hrvatskom vojskom, a 1741. imenovan je maršalom i okružnim zapovjednikom desne obale Dunava te dvorskim sucem. Nakon toga se odrekao banske časti i otišao iz Hrvatske. Nadgrobni govor S. Kolba u povodu njegove smrti tiskan je u Bratislavi 1748.

LIT.: I. Csesci de Nemes-Osca: Posthuma memoria Josephi Eszterhazii de Galantha perpetui comitis de Frakno. Tyrnaviae 1754. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 4. Wien 1858, 100–101. — T. Smičiklas: Poviest hrvatska, 2. Zagreb 1879, 307, 310–311, 313, 316. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 4. Zagreb 1908. — Isti: Povijest plem. općine Turopolja, 1. Zagreb 1910, str. 84; 2. 1911, str. 9–10. — V. Klaić: Hrvatski sabori do godine 1790. Zbornik Matice hrvatske. Zagreb 1925, 301–302. — F. Brdarić: Arhiđakonat komarnički (1334–1934). Časti i dobru zavičaja (zbornik). Zagreb 1937, 342. — R. Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 19432, 127. — B. A. Krčelić: Annuae ili historija 1748–1767. Zagreb 1952. — L. Šavor: Regesti isprava iz arhiva porodice Keglević. G. 1700–1853. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1(1954) str. 353–354, 356, 358, 360. — Zaključci Hrvatskog sabora, 3–8. Zagreb 1961–1971; 12. 1980. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969. — I. Filipović: Ispisi iz središnjeg arhiva obitelji Erdődy u Središnjem državnom arhivu Slovačke u Bratislavi. Arhivski vjesnik, 21–22(1978–79) str. 190. — J. Adamček: Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma. Ludbreg (zbornik). Ludbreg 1983, 91, 93, 99. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 3–4. Zagreb 1988–1992.
 
Tatjana Radauš (1998)