FALLER, Nikola
traži dalje ...FALLER, Nikola, dirigent i skladatelj (Ivanec kraj Varaždina, 22. IV. 1862 — Zagreb, 28. II. 1938). Prvu pouku u sviranju glasovira dobio od oca Nikole, erarijalnoga pravnog savjetnika i vrsna pijanista. I majka Valerija rođ. grofica Oršić bavila se glazbom. Potom je do 1877. u Varaždinu pohađao gimnaziju i učio glasovir u R. Hannsmanna te 1873. prvi put javno nastupio kao pijanist. U Zagrebu je nakon mature 1880. upisao studij prava, glasovir učio u Franje Petrića i prigodice nastupao na koncertima uz gimnazijski orkestar pod vodstvom V. Klaića. Korepetitorom solista i zborovođom u zagrebačkom kazalištu postao je 1879, nakon što je s opernim ansamblom uspjelo održao pokus opere Nikola Šubić Zrinjski, mjesto oboljelog autora Zajca. Kada je Opera nakon potresa 1880. raspuštena, F. je otpušten, ali je i dalje korepetirao. Na koncertima je počeo nastupati kao pijanist prateći pjevače K. Matačića, Mariju Přikril, Maru Kiseljak i violinske virtuoze F. Ondřičeka i M. Rossija, komu je posvetio svoju skladbu – Sonatu za violinu i glasovir u Des-duru op. 4. Solistički je nastupio na koncertu HGZ 1888, interpretirajući Saint-Saënsov glasovirski koncert u g-molu. Uspostavom Opere od sezone 1881/82. ponovno je angažiran kao korepetitor, a počinje dirigirati operete i dramska djela s glazbom. Na gostovanju u Karlovcu 1883. dirigirao je izvedbama Zajčevih opereta Momci na brod i Mjesečnica, a u Osijeku je 1884. polučio velik uspjeh dirigirajući Verdijevu Traviatu i Zajčeva Nikolu Šubića Zrinjskog. Tada je na preporuku biskupa J. J. Strossmayera dobio stipendiju hrvatske Zemaljske vlade za trogodišnji studij. U Beču je 1884–86. učio kompoziciju u F. Krenna, kontrapunkt u A. Brucknera, glasovir u J. Epsteina, a u Parizu 1880–87. iste predmete u J. Masseneta, L. Delibesa i E. Guirauda. Kao bečki student 1886. prvi put je u zagrebačkom HNK dirigirao operu, Gounodova Fausta. Nakon kraćega studijskog boravka u Londonu, vratio se u jesen 1887. u Zagreb i dobio mjesto prvog dirigenta Opere, uz ravnatelja Zajca. Istodobno je postao 1887–89. učiteljem glasovira u glazbenoj školi HGZ. Nakon ukinuća Opere 1889, odlazi u Split gdje djeluje do 1891. kao zborovođa HPD »Zvonimir«, orguljaš stolne crkve, srednjoškolski učitelj glazbe te dirigent »Narodne glazbe«. U Zagreb se vratio 1891. na poziv HPD »Kolo« kojemu je bio zborovođom 1891–1907. s prekidima 1894, 1901–03. Od 1891. ponovno dirigirao orkestrom zagrebačkoga kazališta i zajedno s I. Hreljanovićem organizirao tri vrlo uspjele operne sezone 1891, 1893 (praizvedba Mascagnijeve Cavalleria rusticana) i 1894. Kada je S. Miletić 1894. ponovno u HNK uspostavio stalnu Operu, F. je postao njezinim prvim dirigentom i 1896–1902. ravnateljem, a nakon njezina ponovnog raspuštanja 1902. dirigentom zagrebačkoga kazališta sve do 1910. Za toga prekida održavao je svake sezone s gostujućim pjevačima po nekoliko opernih i više operetnih predstava nastojeći sačuvati kontinuitet Opere. God. 1910–12. bio je intendant HNK u Osijeku, a po povratku u Zagreb 1912. službeno je umirovljen, ali je i dalje dirigirao te poučavao glasovir i operno pjevanje. God. 1918. dirigirao je opernu sezonu na Rijeci. Usporedo je između 1897. i 1922. dirigirao orkestralnim koncertima zagrebačkoga kazališta i »Kola«, a koncertirao je i u komornim sastavima, glasovirskom triju i dr. Od 1924. do smrti F. je bio predsjednikom Hrvatskoga pjevačkog saveza te je zaslužan za njegovo napredovanje i očuvanje autonomije. Svojom je glavnom djelatnošću opernog dirigenta F. u razdoblju poslije Zajca, 1891–1909, stvarao i uzdizao zagrebačku Operu dajući temeljne prinose razvoju hrvatskog opernog kazališta. U repertoar je uveo opere R. Wagnera (Lohengrin, 1893; Tannhäuser, 1895; Walküre, 1898; Rienzi, 1901), G. Bizeta (Carmen, 1893; Biserari, 1900), A. Thomasa (Mignon, 1894), J. Masseneta (Manon, 1897; Werther, 1901) i P. I. Čajkovskog (Evgenij Onjegin, 1897). Praizveo je novitete europskog repertoara, primjerice Leoncavallovu operu Pagliacci (1894) i Puccinijevu La Bohème (1898), obje 2 godine nakon prve svjetske izvedbe. Opere je većinom dao u hrvatskome prijevodu. Ostvario je i brojne prve izvedbe opera i opereta hrvatskih skladatelja posebice Porina (1897, V. Lisinski), Andriju Čubranovića (1900, V. Bersa), Ivanjsku kraljicu (1902, F. S. Vilhar), Seoskog plemića (1908, I. Zajc). Ravnao je 1892. i prvom samostalnom baletnom predstavom u zagrebačkom kazalištu, Vila lutaka J. Bayera. U svemu je izveo više od 250 raznovrsnih djela, ponajviše opernih, a dirigirao je više od 1900 puta. U interpretacije je unosio širinu vlastite glazbene naobrazbe, umjetničku nadarenost i zanos. Fallerov skladateljski opus obuhvaća više od 40 skladba: komorna i glasovirska djela (2 sonate za violinu i glasovir; sonata za glasovir), zborove, solo-popijevke i crkvene skladbe. Obrađivao je tuđe skladbe, preradio operu Porin V. Lisinskog, uredio 2. izd. glasovirskog izvatka opere Nikola Šubić Zrinjski I. Zajca. Priredio je zbirku zborova Hrvatska pjesmarica Kolo (Zagreb 1894, 2. dopunjeno izd. 1905). Pisao članke o glazbi, ponajviše kritike, u časopisima i listovima: Obzor (1897, 1900, 1916–17, 1922, 1932), Vienac (1897, 1913), Agramer Zeitung (1899–1900, 1906), Agramer Tagblatt (1909–10), Hrvatski pokret (1912–14), Glazbeni vjesnik (1927–29), Jutarnji list (1930, 1933, 1937), Hrvatski Zagorac (1936–37). Autobiografske crtice objelodanio u Skladu (1934) i Komediji (1937). Skupio je opsežnu građu za povijest hrvatskoga, napose zagrebačkoga kazališta tj. opere, počevši od 1869, koja je poslužila kao osnova za brojne kasnije radove. Uz glazbu F. se bavio i botanikom te je skupio vrijedne herbarije.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
FALLER, Nikola. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/5823>.