ANDRIJ IZ NOVOGA

ANDRIJ IZ NOVOGA, glagoljaš (druga pol. XV i na početku XVI st.). Nema podataka o mjestu i godini njegova rođenja. Različni suvremeni zapisi spominju ga između 1487. i 1511, kad je u zreloj dobi bio vikar vinodolski. Tako 1487. kad Bribirani »pitaše sveta (savjeta) gospodina vikara popa Andrie z Novoga i redovnici…«, 1493. kad ga pop Martinac spominje u Novljanskom brevijaru II kao vikara vinodolskog. Bilješka u Novljanskom brevijaru I pisana za kuge 1496. navodi poimence »Filipa i Andrija… ki va to vrime bihu kapelani« crkve Sv. Filipa i Jakova u Novom, a pop Filip naziva ga u Novljanskom mišalu 1499. »arhiprvad vinodolski gospodin Adrěi, vikar vinodolski«. Posljednja poznata vijest o njemu zabilježena je na kamenom natpisu iz 1511. o gradnji zavjetne crkve Sv. Fabijana i Sebastijana nakon kuge u Novom, gdje se naziva plovanom (župnikom). — Pop Andrij prepisao je 1506. lijepim knjiškim glagoljskim brzopisom (kurzivom) Blagdanar iz knjige novljanskog popa Filipa; zbirka sadrži 51 propovijed za svetačke blagdane što ju je napisao poljski dominikanac Peregrin u XIV st. Glavni mu je izvor bila Legenda aurea Jacoba de Voragine, dominikanca i đenovskog nadbiskupa iz XIII st. Njegov suradnik na Blagdanaru, fratar Stipan, dovršio je rubrike crvenom bojom i zapisao da je kodeks namijenjen »ocu priuru fratru Ivanu Pažaninu«, dakle poglavaru pavlinskog samostana Sv. Marije na Ospu pokraj Novoga. Na taj Blagdanar nastavlja se tematski, i vjerojatno Andrijinom rukom pisan Homilijar na Matejevo evanđelje (Arhiv bivše Staroslavenske akademije u Krku) s kraja XV st. Predložak Homilijara pripada fondu rukopisa što su ih hrvatski glagoljaši preveli poslije praškoga emauskog perioda za Karla IV (1347–1430). Kajkavizmi i čakavizmi s utjecajem talijanskog i njemačkog jezika odaju prevodioca iz Istre ili jugozapadne Hrvatske (V. Štefanić). Andrijinom rukom pisani su dodaci datuma kad su posvećeni pojedini oltari i crkve u kalendaru Novljanskog brevijara II. Tu su do sada nepoznati oltari pavlinske crkve Sv. Marije na Ospu kraj Novoga. — Čini se da je pop Andrij prepisivao neliturgijske glagoljske kodekse, lijepo dotjeranim rukopisom s odlikama pisarske škole na prijelazu iz XV u XVI st., kad su hrvatski glagoljaši već bili tiskali liturgijske knjige: dva misala (1483. i 1494) i dva brevijara (1491. i 1493).