FICKO, Jožef

FICKO, Jožef (Fitzko Jože), pisac nabožnih knjiga (Boreča u Prekmurju, 15. III. 1772 — Prisika/Peresznye kraj Kisega/Köszeg, 28. XI. 1843). God. 1802. počeo je župničku službu u gradišćanskohrvatskom selu Prisiki te je u idućim desetljećima, kao posljednji predstavnik gradišćanskohrvatske nabožne literature kasnog baroka, razvio plodnu djelatnost. On je po M. Meršiću ml. »zeo pero u ruku, da zadovolji duševne potriboće hrvatskoga naroda«. Njegovo dušobrižničko i književno djelovanje pada u vrijeme kad se u školama zapadnougarskih županija, u kojima su Hrvati činili znatan broj stanovništva, uvodi obvezatno učenje mađarskog jezika, čime je hrvatski bio sustavno potiskivan. Pojava »prisičkih knjiga« vjerskog sadržaja pisanih narodnim jezikom pridonijela je održanju hrvatskog jezika u Gradišću. F. u svojim knjigama sa starozavjetnim i novozavjetnim temama nije bio samo dobar prevoditelj nego i komentator, misleći pri tom na stupanj naobrazbe svojih budućih čitatelja. U svom Razlaganyu piše o socijalnom položaju i o narodnim običajima zapadnougarskih Hrvata, pa je, po Franzu Probstu, »tako uveo hrvatski barok u romantiku«. Fickove knjige stjecale su među hrvatskim čitateljstvom onoga prostora veliku popularnost, pa su neke, npr. molitvenik i pjesmarica s naslovom Nova Hisza Zlata, objavljivane više puta. Među takva izdanja spada svakako i molitvenik Novo Marianszko Czvetye, autora Jeremije Šoštarića iz 1757, koji je F. priredio za tisak i nanovo izdao u Kisegu 1837. Njegovi rukopisi još jedne pjesmarice, mađarsko-hrvatskog rječnika i sažetka Starog zavjeta s poukama iz prirodopisa, zemljopisa i ugarske povijesti ostali su neobjavljeni. Budući da je po rodu bio Slovenac, borio se s jezičnim teškoćama. Učio je desetljećima jezik čakavskih Hrvata kisečkoga kraja, ali je u narodni govor, nedostatan za pismeno priopćavanje, uvodio posuđenice iz slovenskoga, a i sam je tvorio riječi. Pisao je starim pravopisom čija su rješenja djelomice uzimana iz mađarskog jezika. Nedostatke jezika u njegovim knjigama uočit će novi naraštaj zapadnougarskih učenih ljudi, zauzetih oko jezične obnove, a njih su predvodili G. Glavanić i M. Naković. Fickova djela priznaju se na polju gradišćanskohrvatske pismenosti i književnosti sve do danas.