FIJAN, Andrija

FIJAN, Andrija, dramski glumac i redatelj (Zagreb, 4. IX. 1851 — Zagreb, 26. IX. 1911). Rođen u obitelji kazališnih krojača. God. 1862. upisuje se u gimnaziju, ali prelazi u učiteljsku školu te je završava 1869. Potom je privatni učitelj u plemićkoj obitelji Hrušoci kraj Karlovca, zatim učitelj na pučkoj školi u zagorskom selu Pušča te Šestinama kraj Zagreba (1872–78). Od mladosti posjećuje kazalište na Markovu trgu, vrstan je recitator pa ga glumac P. Brani i književnik J. E. Tomić potiču da se posveti glumi. Samouk, prvi put nastupa na zagrebačkoj pozornici 27. III. 1873. u ulozi kneza Vlatka Banjanina (I. Kukuljević Sakcinski, Poturica). Već 3. IV. potpisuje s kazališnom upravom doživotni ugovor kojim je primljen u dramski ansambl »u svojstvu predstavljača, kao mlađašni junak i ljubovnik«, ali uz uvjet da i dalje ne podliježe vojničkoj obvezi od koje je kao učitelj oslobođen. Vlada ne pristaje na taj uvjet i ne ovjerovljuje ugovor pa F. do isteka vojničke obveze ostaje učitelj, u kazalištu nastupa samo kao dragovoljac, dobivajući zgodimice i veće uloge (npr. Jazon u Medeji F. Grillparzera, 1877), a ulogom lorda Frendraughta (H. Laube, Montrose, crni markgrof) 2. X. 1878. počinje profesionalnu glumačku karijeru u zagrebačkom HNK. Njegovim je stalnim članom do 1909, s iznimkom sezone 1894/95, koju, nakon nesuglasica s intendantom S. Miletićem oko povišice plaće, provodi u beogradskom Narodnom pozorištu. Primljen je u struku »mladog junaka i ljubavnika«, a nakon odlaska Toše Jovanovića iz Zagreba, preuzima i uloge »prvih junaka i ljubavnika«, zatim postaje redatelj, nadredatelj te ravnatelj Drame (1898–1907), najposlije kazališni intendant (1907–09). S te ga je dužnosti ban Levin Rauch smijenio, dok je s ansamblom gostovao u Dalmaciji, te odlazi u mirovinu no glumi i dalje, a posljednji put nastupio je u ulozi francuskoga glumačkog velikana F. J. Talme (H. Bahr, Josephine) 7. I. 1911. Gostovao je s ansamblom HNK ili samostalno u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Zadru, Varaždinu i drugim hrvatskim gradovima te u Beogradu, na Cetinju, u Pragu, Sarajevu i Sofiji. Tijekom nepuna četiri desetljeća dragovoljačkoga i profesionalnog bavljenja glumom, F. je nastupio oko 2500 puta u 500 različitih uloga. Najčešće je, 55 puta, tumačio Phileasa Fogga (J. Verne, Put oko Zemlje u 80 dana), 29 puta Ipanova (V. Sardou, Fedora), 17 puta Stanka (J. E. Tomić, Barun Franjo Trenk) i Lotharija (G. Moser, Knjižničar) te 16 puta Hamleta (W. Shakespeare) i Hljestakova (N. V. Gogolj, Revizor). Kao glavni nositelj dramskog repertoara zagrebačkoga kazališta u razdoblju koje karakterizira ekstenzivan rad (20–30 dramskih premijera u sezoni, mali broj pokusa i repriza, zadovoljavanje svih ukusa), publici se predstavio u različnim glumačkim strukama i dramskim žanrovima, dajući posve oprečnim dramskim likovima jak pečat svoje osobnosti. U izvedbama djela iz klasične i moderne europske dramatike tumačio je npr. Eshilova Agamemnona (Orestija), Sofoklova Edipa, Shakespeareova Hamleta, Romea, Othella, Macbetha, Leara, Perikla, Hektora (Troilo i Kresida), Antonija, Koriolana, Tezeja (San ivanjske noći), Benedetta (Mnogo vike ni za što), Petrucchija (Ukroćena goropadnica), Leonta (Zimska priča), Clarencea (Rikard Treći), princa Henrika (Henrik Četvrti), Molièreova Valerija (Tartuffe), Racineova Tezeja (Fedra), Voltaireova Tankreda, Schillerova Wilhelma Tella, Wallensteina i Karla Moora (Razbojnici), Goetheova Egmonta, Byronova Manfreda, Gribojedovljeva Čackog (Teško pametnom), Dumasova Keana, Scribeova Bolingbrokea (Čaša vode), Rostandova Isusa (Samaritanka) i Cyranoa de Bergeraca, Ibsenova Helmera (Nora) i Stockmanna (Neprijatelj puka), Čehovljeva Vojnickog (Ujak Vanja), Gorkog Tetereva (Malograđani); bio je također Demetrov Dimitar Hvaranin (Teuta), Markovićev Karlo Drački, Bogovićev Stjepan, kralj bosanski, a sudjelovao je i u praizvedbama niza drama i komedija hrvatskih realista i modernista, npr. I. Vojnovića (Braniewski u Psyche, Ivo u Ekvinociju, Orsat u Dubrovačkoj trilogiji), S. Tucića (Viskin u Trulom domu), M. Begovića (Anastaz u Gospođi Walewskoj), M. Ogrizovića (Hasanaga u Hasanaginici). Mnoge predstave u kojima je nastupao, F. je i režirao; podrobnu analizu njegove redateljske i glumačke interpretacije Hamleta dao je S. Miletić, a o razlozima njegova iznimnog uspjeha kod publike i kritike pisali su mnogi kritičari i književnici. Primjerice, A. G. Matoš drži ga »prvim glumcem slavenskog juga, onim što je gotovo više od samog duha: ljepotom«, za M. Cihlara Nehajeva F. je »tipičan protagonista, gospodar pozornice, centar glume«, B. Gavella u njemu prepoznaje »najistaknutije utjelovljenje svih elemenata koji su djelovali na naše glumačko stvaranje«, ističući napose ljepotu njegova glasa, »slobodna u svim dinamičnim nijansama, fleksibilna do krajnosti, laka i mekana«, te »mušku, harmoničnu cjelovitost (njegove) pojave«.