FILIPOVIĆ, Rasim

FILIPOVIĆ, Rasim, dramski i prozni pisac (Rastoci kraj Ključa, 18. V. 1909 — Zagreb, 9. V. 1983). U Sarajevu je završio građansku trgovačku školu, a potom se zaposlio u tkaonici sagova. Nakratko je 1941. bio tajnik sarajevskoga kazališta zatim je ponovno u tkaonici, pa unovačen, a do odlaska u partizane 1943. bio je pisar pri domobranskom zapovjedništvu u Sarajevu. U partizanima 1943. piše dramu Krv je uskipjela, koja je prikazivana na partizanskim pozornicama, a 1944. u Jajcu dramu Za novi život. Nakon rata nakratko je opet u tkaonici, kao njezin direktor, zatim urednik kulturne rubrike u Sarajevskom dnevniku. Potkraj 1946. preselio se u Zagreb gdje je isprva referent u Ministarstvu prosvjete, zatim je vodio Zemaljsko kazalište lutaka, 1951. zaposlen u Državnom izdavačkom poduzeću »Zora«, a od 1952. do umirovljenja 1965. novinar je Radio-Zagreba. Iako je započeo kratkom prozom u sarajevskom Novom beharu 1929, F. se najprije potvrdio kao dramski pisac, a potom kao romanopisac. U četiri desetljeća književne i publicističke djelatnosti surađivao je u Islamskom glasu, Jugoslovenskoj pošti, Putokazu, Savremeniku, Hrvatskom kolu, Izvoru, Vjesniku, Večernjem listu, Republici, Forumu, Reviji, Oslobođenju, Životu itd. Drame su mu bile na repertoarima profesionalnih i amaterskih kazališta u Sarajevu, Banjoj Luci, Zagrebu, Varaždinu. Za većinu svojih ranih drama dobio je nagrade Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca i Radio-Zagreba, a neke su prevedene na makedonski i rumunjski. Njegov dramski opus čini dvadesetak igrokaza, pučkih melodrama i aktovki, te nekoliko većih dramskih tekstova »za narod« s temama iz muslimanskog života u Bosni. Radnja se zbiva u bosanskim varošima, suvremene je, međuratne, predratne, pa i ratne tematike, a katkada zahvaća XVIII. i XIX. st. Središnji motivi uglavnom su ljubavni s naglašenim socijalnim i političkim kontekstom. Pišući u stilu socijalnog realizma o malim ljudima na kojima se društvena zla najžešće lome (rat, vojska, zelenaštvo, pečalba), F. je na svoj način obogatio socijalnu tematsku crtu u hrvatskoj književnosti. Nakon pokušaja pisanja socijalnog romana o »dva svijeta« — bogatome i siromašnome, Pečena zemlja (izlazio u Savremeniku i Putokazu) i nešto novela iz tridesetih godina, tek se dolaskom u Zagreb F. ozbiljnije posvetio prozi. Ničija socijalni je roman o predratnoj sarajevskoj periferiji s anegdotskom pričom o usponu i padu lijepe, ali siromašne djevojke. Autobiografski roman Doviđenja smrti romaneskna je kronika o vlastitoj pobjedi bolesti i o ponovnom povratku u život; to je potresno štivo o iznimnom stanju totalne čovjekove ugroženosti ali i himna životu te umjetnički veoma uspjela ilustracija žudnje za njim. Treći Filipovićev roman Glumica zapravo je nastavak Ničije, ali dinamičniji, čitljiviji i zanimljiviji, roman koji je odudarao od standardnog tipa tadašnjeg romana o antifašističkome pokretu i koji je oblikovan prema načelu kriminalističkog romana. Odabranik te Krijumčari (u dijelovima objavljen u Forumu i Republici 1974–79, 1990) Filipovićevi su povijesni romani s građom iz prošlosti BiH (Livno, odn. Počitelj) u XVIII. st. Oba su uzorci političkih povijesnih romana s temom vlasti i njezine instrumentalizacije. Iako se nije uspio izdići iznad prosjeka, F. je zanimljiv književni kroničar i uvjerljiv slikar bosanskog mentaliteta. Njegova književna ostavština čuva se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu.