FISKOVIĆ, Vicko

FISKOVIĆ, Vicko, slikar (Orebići, 1797 — Orebići, 1844). Nastojanjem svoga ujaka, pjesnika I. Bizara, upisao se i polazio 1810–16. dubrovački Licej-konvikt, u kojemu ga je ravnatelj F. M. Appendini hvalio kao učenika vrijedna u filozofiji i matematici. U Liceju je slikarstvo poučavao R. Martini, čiji je portret pjesnika I. Rastića za njegovu knjigu Carmina (Padova 1816) F. prenio u bakrorez i potpisao. Čini se da je bojio i bakroreze mletačkog slikara A. Sandija, rađene prema Martinijevim crtežima. Stoga ga je I. Kukuljević Sakcinski u svome Slovniku ubrojio među hrvatske umjetnike XIX. st. Druga se Fiskovićeva djela nisu sačuvala ili dosad nisu prepoznata. Jedino se u obitelji Braenović u Grudi kraj Potomja na Pelješcu sačuvao njegov izvorni zemljovid središnjeg dijela poluotoka, koji je 1822. izradio perom i akvarelom. F. je u Orebićima dugo obnašao dužnost općinskog tajnika i upravljao zdravstveno-pomorskim uredom za Pelješki kanal. U braku s kćeri povjesničara P. Dimitrovića imao je sina Cvita (1828–1904), koji je neko vrijeme živio kao trgovac u Mariupolu na Crnom moru i također se bavio slikarstvom. Sačuvao se mali portret slikan uljem na platnu Margarite Šunj-Mimbelli, supruge orebićkog brodovlasnika. U više je tehnika slikala i Cvitova kći Tereza (Mariupol, 1870 — Zagreb, 1952), sve do udaje za državnoga pravnog savjetnika Franju Rubellija, Zadranina, poznatog po zauzimanju za ravnopravnost hrvatskog jezika s njemačkim i talijanskim u dalmatinskom sudstvu. Terezine slike i crteži te ukrasni zidni pladnjevi s likovima Hrvatske i Pelješke vile, namijenjeni mjesnim domjencima Stranke prava, čuvaju se u obiteljskoj kući Fiskovića u Orebićima.