FRANKAPAN, Nikola VIII. Tržački

FRANKAPAN, Nikola VIII. Tržački (de Frangepanibus; Nicolaus), knez (? — Bosiljevo, 1577). Sin Krste II. Tržačkog. U rujnu 1535. prisutan je sa stricem Vukom I. Brinjskim zasjedanju sabora u Topuskom s kojega su staleži 9. XI. poslali kralju Ferdinandu I. predstavku u kojoj uz ostalo traže da izvrši obveze preuzete na saboru u Cetinu 1527. i zaprijetili mu skidanjem s prijestolja; kralj je odmah odgovorio da će udovoljiti svim zahtjevima, ali to nije učinio. Te je godine Nikola primao plaću za 60 konjanika, s kojima je trebao paziti na Tržac i na putove prema Drežniku i Bihaću. Sudjelovao je u borbama s Turcima, 1543. u njihovu razbijanju kod Otočca i 1560. s Frankapanima Slunjskima u suzbijanju na Petrovoj gori. Budući da je vrijednost njegovih imanja uz Koranu zbog ratovanja bila sve manja, a i jer ih je gubio, nastojao ih je založiti, a sve veću pozornost poklanjao je posjedima u sigurnijim krajevima pod vlašću Habsburgovaca. Po ženi Doroteji Blagajskoj, udovici Leonarda Grubera, dobio je polovicu Samobora i tamošnjih rudnika, a pastorku Krsti htio je založiti Drežnik, Furjan i Bosiljevo, čak i matični Tržac, čemu su se usprotivili njegovi sinovi Stjepan V (IV) i Gašpar I. te kćeri Uršula i Klara. Štajerskim staležima je 1545. ponudio da će opremiti 200 lakih konjanika; kralj Ferdinand I. mu je 1552. odobrio izdržavanje 50 konjanika, a za gradove Tržac, Modruš, Mutnik i Drežnik 200 konjanika. Krajiški general I. Lenković tražio je 1553. još 20 pješaka za obranu Drežnika i Ledenica, a Sabor je 1557. odredio da se utvrde Drežnik, Tržac i Modruš. God. 1558. Nikola gubi područje oko Tržca i 1578. Drežnik. Stoga 1560. kupuje Črnomelj u Kranjskoj (već 1530. u zakupu ga drži Vuk I. Brinjski), pa tu uglavnom i živi. S Franjom I. Slunjskim 1559. u hrvatskom je izaslanstvu na Ugarskom saboru u Požunu, na kojem je dvor tražio novac za pokretanje većega rata protiv Turaka. O tom zasjedanju pisao je hrvatskim jezikom i glagoljicom iz Požuna 5. II. 1559. Jurju Gomilcu, upravitelju u Bosiljevu; poznato je još jedno njegovo pismo pisano glagoljicom iz 1558 (pismo iz 1559. objavio V. Klaić). Hrvatski sabor u Zagrebu odredio je 3. III. 1560. da Nikola prikupi sredstva za uzdržavanje stražâ na graničnom području. Kao veoma ugledan aristokrat, na krunidbi Maksimilijana i Marije u Požunu za ugarsko-hrvatske vladare 20. VIII. 1563. nosio je bosansku zastavu. Ugarsko je državno vijeće 1573. pomišljalo i na njega kao bana, ali je zaključilo da je »starošću satrt« (Klaić). Ipak, sljedeće godine opet na njega pomišljaju i dvor i ban J. Drašković, zagrebački biskup. Te ga je godine Sabor izabrao među nadzornike za osiguranje obrane od turskih napada, ali je na njegov zahtjev od kralja zatražio da mu omogući ostanak u domovini, pojačavanje straže u njegovim gradovima i sprečavanje vojnika krajiškoga generala Herbarta VIII. Auersperga da pljačkaju imanja Frankapana Tržačkih i Babonića Blagajskih. I 1575. sudjeluje u radu Sabora koji od Maksimilijana traži »da se ipak ozbiljno pobrine za Hrvatsku« (Klaić). Brinuo se o hrvatskoj školi u Črnomlju, u kojoj je Bartol Mavrinac đake učio latinskom, ćirilskom i glagoljskom pismu; 15. XI. 1575. kranjske je staleže zamolio da Mavrinca opet zaposle jer su ta pisma korisna i potrebna u Kranjskoj, a u črnomeljskoj su se školi učila oduvijek.