FREUDENREICH, Josip ml.

FREUDENREICH, Josip ml., glumac, kazališni redatelj i dramatičar (Nova Gradiška, 6. X. 1827 — Zagreb, 27. IV. 1881). Sin Josipa st., vojnoga kapelnika. Nakon očeve smrti boravi s majkom i braćom u Karlovcu, gdje, prema autobiografiji (Vienac, 1881, 18–20), pribiva 1841. predstavama Domorodnoga teatralnog društva koje dolazi na gostovanje iz Zagreba. Na poč. 1840-ih uči u Zagrebu poplunarski obrt, ali se, kasnije, odlučuje za knjigoveštvo. God. 1845. nastupa u malobrojnim hrvatskim predstavama koje su za svojih uprava organizirali njemački kazališni poduzetnici, a bit će da je i sâm vodio manju hrvatsku glumačku družinu gdje je nastupao i njegov brat Franjo. Predstave su se održavale uglavnom po zagrebačkim gostionicama. Kada je 1848. zbog političkih prilika kazališni život u gradu gotovo posve uminuo, F. prihvaća mjesto bubnjara u građanskoj gardi, a 1850. vraća se kazalištu kao njemački, a povremeno i hrvatski glumac. Tada se, jamačno, vjenčao s Wilhelminom Horvath. S njemačkim ili manjim vlastitim hrvatskim glumačkim družinama nastupa potom u Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru, Petrinji i Glini, a 1853. boravi u Sisku i bavi se knjigoveštvom. U međuvremenu je u Ptuju, kao član neke njemačke družine, upoznao Bečanku, glumicu i operetnu subretu, Karolinu Norveg s kojom je nastavio nastupati i živjeti te imao brojnu djecu od koje su četvoro postali glumci, odnosno pjevači (Dragica, Dragutin, Marija i Zvonimir). Na oglas Kazališnog odbora, koji je u okviru njemačke sezone poduzetnika R. Stefana organizirao i hrvatske predstave, odgovara potvrdno pa na poč. 1855. dolazi u Zagreb, no, već iduće godine, odlazi u njemačko kazalište u Temišvaru, odakle se vraća s rukopisom Graničara, prvoga hrvatskog pučkog igrokaza, prodaje ga Odboru za 45 forinti, pa djelo doživljava praizvedbu u Zagrebu 7. II. 1857, a iste godine izlazi i tiskom. Pri ponovnoj kratkotrajnoj uspostavi hrvatskih predstava unutar njemačke sezone, F. je nositelj glavnih uloga, a ubrzo počinje i režirati. God. 1858. izvodi se njegova »čarobna gluma« Crna kraljica, a kada je s jeseni 1858. njemački poduzetnik H. Walburg (Vesecky) odbio u svoj repertoar uvrstiti i hrvatske predstave, F. na svom histrionskom putu odlazi prvo u njemačko kazalište tada poljskog Lavova, a potom u bečki Theater an der Wien. Njegov glumački, a eventualno i redateljski rad tih godina nije poznat. U rujnu 1860, a na poziv D. Demetra koji je nagovještavao burne kazališne događaje, vraća se s Karolinom Norveg iz Beča u Zagreb, gdje je još uvijek nominalno njemačko kazalište 29. IX. prvi put otvorilo sezonu hrvatskom predstavom, njegovom Crnom kraljicom. Kada se hrvatsko glumište prosvjedima od 24. XI. 1860. protiv njemačkog jezika na njegovoj pozornici nacionalno osamostalilo, a Kazališnim zakonom iz 1861. postalo i državnom institucijom, artistički ravnatelj D. Demeter povjerava Freudenreichu najodgovornije umjetničko-organizacijske zadaće. Tako F. ne samo glumi i režira, već 1863. uvodi i operetu, a uspostavom stalne opere pod vodstvom I. Zajca (1870) prestaje, uglavnom, nastupati te preuzima opernu režiju koje je u nas začetnikom. Uz to se ustrajno bavi glumačkom pedagogijom (učenici su mu, između ostalih, bili A. Mandrović, Marija Ružička-Strozzi i Ivka Kraljeva), piše i dalje, no bez većega uspjeha, drame i pučke igrokaze, ali i više popularnih pokladnih šala, quodlibeta s pjevanjem i divertissementa kojih se tekstovi nisu sačuvali (Dramatični roketi ili Pilule za smijeh 1861, Vjetrenjača na Volovcu ili Način kako je moći stare babe pomladiti 1863, Faust i njegova paklena ljekarna 1865. i dr.). Kao glumac F. se naročito isticao u dramskim karakternim ulogama i kao komičar, premda su mu repertoar i prilike u hrvatskom ansamblu nametali i uloge herojskog značaja gdje se zbog svojih fizičkih predispozicija nije najbolje snalazio. Ponajbolje su mu interpretacije bile Harpagon (Molière, Škrtac), Karl Moor (F. Schiller, Razbojnici), Dimitar Hvaranin (D. Demeter, Teuta), Kralj Zvonimir (J. Subotić, Zvonimir, kralj hrvatski), Grga u vlastitim Graničarima te uloge u igrokazima F. Raimunda i J. N. Nestroya. Pisac Graničara i Crne kraljice instinktom kazališnog čovjeka spojio je našu životnu realnost s elementima bečke pučke komike (Raimund, F. Kaiser i Nestroy), stvorivši prototip nacionalnoga pučkog igrokaza. Taj se novi žanr u vrijeme prevlasti klasicističko-romantičke tragedije (Demeter, M. Bogović) odlikovao, zahvaljujući Freudenreichovu poznavanju tadanjih scenskih zakonitosti, zanimljivim zapletima, živim govorom, u kome se, uz tada neobično čist štokavski standard, javljaju regionalizmi, dijalektalne osobitosti pa i makaronika, kao i spojem najrazličitijih psiholoških raspoloženja (neprekidno miješanje komičnih i tragičnih elemenata radnje). Unatoč žanrovskoj pripadnosti bečkom pučkom kazalištu prve pol. XIX. st., najbolja su Freudenreichova djela ipak bila prožeta izvornošću, što je široke krugove gledatelja približilo kazališnoj umjetnosti. Njegovi Graničari, »izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom«, postali su standardnim djelom nacionalnog repertoara u profesionalnim kao i u amaterskim kazalištima. Prema sudu B. Gavelle »Freudenreichova primitivnost i naivnost približuje se, tu i tamo, svjesno literarnom minimumu, ali nigdje nije, isto tako svjesno, literarni falsifikat«.