FRIBEC, Krešimir

traži dalje ...

FRIBEC, Krešimir, skladatelj (Daruvar, 24. V. 1908 — Zagreb, 23. XII. 1996). Glazbu je učio privatno u Z. Grgoševića, no u skladateljskim je vještinama zapravo samouk. Radio najprije u knjižarskoj struci, a 1943–64. bio glazbeni urednik RTV Zagreb. Skladanju se posvetio razmjerno kasno. U prvom razdoblju pristaša nacionalnog izraza, nadahnjuje se folklornim melosom i harmonijama, bavi se i obradbama folklorne građe. Uzore nalazi u M. P. Musorgskom i L. Janačeku pa kreće putem glazbenog realizma. U tom stilu sklada svoje prvo veće djelo operu-oratorij Sluga Jernej na tekst I. Cankara (1941–51). Slične stilske naznake nose i druga djela toga razdoblja. U pol. 1950-ih napušta folklorne poticaje i, izgrađujući svoj osobiti glazbeni stil, prihvaća postupno sve aktualnije postupke suvremene europske glazbe. Najprije se priklanja ekspresionizmu bečke škole te na vlastiti, neortodoksni način počinje primjenjivati dodekafoniju. Na početku toga drugog razdoblja sklada baletnu pantomimu Vibracije (1958) koja ubrzo postaje repertoarnim djelom u zemlji, a izvodi se i u mnogim svjetskim glazbenim središtima, Beču, Berlinu, Leipzigu, Varšavi, Veneciji, Tokiju, Osaki. Na poč. 1960-ih, kada europski avangardizam zahvaća mlađe hrvatske skladatelje, F. se među prvima od starijih spremno uključuje u nova zbivanja. Živim, znatiželjnim stvaralačkim duhom upoznavao je Novu glazbu proučavajući partiture i slušajući skladbe tadašnjih europskih avangardista. Do koje je mjere svojim umjetničkim senzibilitetom uspio proniknuti u srž novoga, svjedoči i odjek njegova sudjelovanja na prvom Muzičkom biennalu Zagreb (1961) sa skladbom Asonance. Nju je A. Goléa, jedan od vodećih europskih kritičara suvremene glazbe, ocijenio kao djelo skladatelja »koji je potpuno ovladao velikim glasovirskim stilom Nove muzike, kakav dolazi do izražaja u djelima Messiaena i Bouleza«. F. je zapravo ostao osamljenom pojavom u hrvatskoj glazbenoj avangardi, ne samo kao skladatelj samouk, već i kao autor netipičnih skladateljskih rješenja koja su 1960-ih i 1970-ih dovela do njegova postepenog udaljavanja od radikalizma. Skladateljski postupci ostali su mu vezani uz dodekafoniju i serijalizam, premda ga je stvaralačka znatiželja vodila i u eksperimentiranje (npr. s prepariranim glasovirom) i aleatoriku (Tam-tam, Aleatorički kvartet, Musica aleatorica). Fribecova se glazba, uopćeno, može svrstati u atonalitetnu, no u posljednjem stvaralačkom razdoblju u mnogim su skladbama zamjetne naznake impresionističke, ekspresionističke pa i folklorne tradicije. Prema ukupnom skladateljskom načinu može ga se označiti individualnim radikalistom, otvorenim za sve utjecaje, ali istodobno krajnje osjetljivim u traganju za osobnim i neovisnim umjetničkim iskazom. U opsežnoj Fribecovoj glazbenoj ostavštini većina važnijih djela pripada glazbenoj sceni. Skladao je 16 opernih djela i 18 baletnih, brojne orkestralne i komorne skladbe (6 gudačkih kvarteta i dr.), nekoliko kantata i cikluse solo popijevaka uz pratnju različitih instrumentalnih sastava. Nakon Sluge Jerneja, nastala je 1954. opera s prologom Romeo i Julija (podnaslov »lirske scene«), zasnovana na načelima atonalitetnosti (prerađena 1967). Značajna je i opera Krvava svadba na tekst F. G. Lorce (1958), s osebujnom orkestracijom u kojoj je posebna uloga povjerena udaraljkama i glasoviru te s načinom oblikovanja pjevačkih uloga poput govorenih, u kojima prozni tekst mjestimice prelazi u ritmiziranu deklamaciju. Skladao je i opere-balete (Djeca sunca, 1968), glazbene komedije (Dolazi revizor, 1965), komorne opere (Ujak Vanja prema A. P. Čehovu, 1972). Od baleta, nakon Vibracija, međunarodna je priznanja stekao Medejom, skladanom po narudžbi Gradskoga kazališta u Essenu, gdje je i praizvedena (1979). Od 1961. Fribecova se djela redovito izvode na zagrebačkom Biennalu i na opatijskoj Tribini, smotri najnovijih dostignuća. Pojedine su skladbe s uspjehom izvođene i u inozemstvu, u interpretaciji domaćih sastava (osobito ACEZANTEZ) ili inozemnih. God. 1961. skladao je za Varšavsku jesen Mouvement cosmique za soliste duhače, udaraljke, harmonij, vibrafon, glasovir i gudače, djelo karakteristično za njegov avangardizam tog razdoblja. Za svoje je stvaralaštvo dobio više nagrada i priznanja, 1989. Vjesnikovu nagradu »Josip Slavenski«.

DJELA (praizvedbe i tisak): Povratak, poema za bariton i gudački orkestar (na tekst D. Cesarića). Radio-Zagreb 1952. Tiskano Zagreb 1956. — Sluga Jernej, opera-oratorij (prema I. Cankaru). Radio-Zagreb 1952. — Bijele noći, ciklus za glas i gudački orkestar (na tekst G. Krkleca). Ibid. 1953. — Romeo i Julija, opera. Zagreb 1955 (prolog, 1. i 4. slika). — Vibracije, baletna pantomima. Rijeka 1958. — Asonance za glasovir. Zagreb 1961. — Mouvement cosmique za duhače, udaraljke, harmonij, vibrafon, glasovir i gudače. Varšava 1961. — Ritmi drammatici za komorni ansambl. Tiskano Zagreb 1962. — Demon Zlatne ulice, baletna pantomima. Zagreb 1963. — Četiri ditiramba za harfu i glasovir. Opatija 1964. — Galeotova pesan, rapsodija za orkestar. Tiskano Zagreb 1965. — Nocturno za flautu, basklarinet, vibrafon i gudače. Opatija 1965. — Lirske skice za glasovir, obou, fagot, violinu i violu. Opatija 1966. — Četvrti gudački kvartet sa sopranom solo. Opatija 1967. — Jambi i troheji za flautu, basklarinet, čelestu, glasovir i udaraljke. Zagreb 1967. — Treći gudački kvartet. Zagreb 1967. — Muzika za imaginarni balet. Opatija 1968. — Peti gudački kvartet. Opatija 1968. — Lamento za gudače. Zagreb 1969. — Momenti za obou, harfu i gudače. Opatija 1969. — Heliofonija za orkestar. Zagreb 1970. Tiskano Zagreb 1970. — Divertimento za violu solo i udaraljke. Tiskano Zagreb 1971. — Tijelo žene, plesna poema. Split 1971. — Koncertantna muzika za violinu i orkestar. Tiskano Zagreb 1972. — Oceanija, impresije za orkestar. Tiskano Zagreb 1972. — Zvjezdane staze, ciklus pjesama za tenor, violu, violončelo i vibrafon (na tekst N. Idrizovića). Opatija 1972. — Adagio. Plesna izvedba. Split 1973. — Canticum canticorum za gudački kvartet. Zagreb 1973. — Tam-tam. Plesna izvedba. Split 1973. — Koncert za violu. Opatija 1976. — Baščanska ploča za soliste, zbor i instrumentalni ansambl. Tiskano Zagreb 1977. — Medeja, balet. Essen 1979. — Minijature za obou, klarinet i fagot. Tiskano Zagreb 1989.
 
LIT.: B. Sakač: »Sluga Jernej« Krešimira Fribeca. Muzičke novine, 1(1952) 6, str. 3. — K. Kovačević: Četiri nova jugoslavenska baleta. Borba, 28(1963) 23. V, str. 7. — N. Turkalj: Uspjeh baletnih premijera. Večernji vjesnik, 1963, 21. V. — V. Kurbel: Djela hrvatskih kompozitora. Večernji list, 14(1970) 1. VI, str. 11. — Umjetnički put Krešimira Fribeca. Zvuk, 1978, 2, str. 53–55. — S. Elezović: Jubilej Krešimira Fribeca. Večernji list, 22(1978) 20. XII, str. 11. — M. Bezjak: Nema suradnje između koreografa i kompozitora. Vjesnik, 40(1979) 24. IV, str. 14. — M. Božić: Veliki uspjeh našeg skladatelja. Oko, 6(1979) 187, str. 17. — I. Schader: Großer Uraufführungs-Erfolg für neues »Medea« Ballett. Heilbronner Stimme, 1979, 3. IV. — A. Tomašek: Osebujna ličnost suvremene hrvatske muzike. Cantus, 1997, 91, str. 37–38.
 
Bosiljka Perić-Kempf (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FRIBEC, Krešimir. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6398>.