FRIBEC, Krešimir
traži dalje ...FRIBEC, Krešimir, skladatelj (Daruvar, 24. V. 1908 — Zagreb, 23. XII. 1996). Glazbu je učio privatno u Z. Grgoševića, no u skladateljskim je vještinama zapravo samouk. Radio najprije u knjižarskoj struci, a 1943–64. bio glazbeni urednik RTV Zagreb. Skladanju se posvetio razmjerno kasno. U prvom razdoblju pristaša nacionalnog izraza, nadahnjuje se folklornim melosom i harmonijama, bavi se i obradbama folklorne građe. Uzore nalazi u M. P. Musorgskom i L. Janačeku pa kreće putem glazbenog realizma. U tom stilu sklada svoje prvo veće djelo operu-oratorij Sluga Jernej na tekst I. Cankara (1941–51). Slične stilske naznake nose i druga djela toga razdoblja. U pol. 1950-ih napušta folklorne poticaje i, izgrađujući svoj osobiti glazbeni stil, prihvaća postupno sve aktualnije postupke suvremene europske glazbe. Najprije se priklanja ekspresionizmu bečke škole te na vlastiti, neortodoksni način počinje primjenjivati dodekafoniju. Na početku toga drugog razdoblja sklada baletnu pantomimu Vibracije (1958) koja ubrzo postaje repertoarnim djelom u zemlji, a izvodi se i u mnogim svjetskim glazbenim središtima, Beču, Berlinu, Leipzigu, Varšavi, Veneciji, Tokiju, Osaki. Na poč. 1960-ih, kada europski avangardizam zahvaća mlađe hrvatske skladatelje, F. se među prvima od starijih spremno uključuje u nova zbivanja. Živim, znatiželjnim stvaralačkim duhom upoznavao je Novu glazbu proučavajući partiture i slušajući skladbe tadašnjih europskih avangardista. Do koje je mjere svojim umjetničkim senzibilitetom uspio proniknuti u srž novoga, svjedoči i odjek njegova sudjelovanja na prvom Muzičkom biennalu Zagreb (1961) sa skladbom Asonance. Nju je A. Goléa, jedan od vodećih europskih kritičara suvremene glazbe, ocijenio kao djelo skladatelja »koji je potpuno ovladao velikim glasovirskim stilom Nove muzike, kakav dolazi do izražaja u djelima Messiaena i Bouleza«. F. je zapravo ostao osamljenom pojavom u hrvatskoj glazbenoj avangardi, ne samo kao skladatelj samouk, već i kao autor netipičnih skladateljskih rješenja koja su 1960-ih i 1970-ih dovela do njegova postepenog udaljavanja od radikalizma. Skladateljski postupci ostali su mu vezani uz dodekafoniju i serijalizam, premda ga je stvaralačka znatiželja vodila i u eksperimentiranje (npr. s prepariranim glasovirom) i aleatoriku (Tam-tam, Aleatorički kvartet, Musica aleatorica). Fribecova se glazba, uopćeno, može svrstati u atonalitetnu, no u posljednjem stvaralačkom razdoblju u mnogim su skladbama zamjetne naznake impresionističke, ekspresionističke pa i folklorne tradicije. Prema ukupnom skladateljskom načinu može ga se označiti individualnim radikalistom, otvorenim za sve utjecaje, ali istodobno krajnje osjetljivim u traganju za osobnim i neovisnim umjetničkim iskazom. U opsežnoj Fribecovoj glazbenoj ostavštini većina važnijih djela pripada glazbenoj sceni. Skladao je 16 opernih djela i 18 baletnih, brojne orkestralne i komorne skladbe (6 gudačkih kvarteta i dr.), nekoliko kantata i cikluse solo popijevaka uz pratnju različitih instrumentalnih sastava. Nakon Sluge Jerneja, nastala je 1954. opera s prologom Romeo i Julija (podnaslov »lirske scene«), zasnovana na načelima atonalitetnosti (prerađena 1967). Značajna je i opera Krvava svadba na tekst F. G. Lorce (1958), s osebujnom orkestracijom u kojoj je posebna uloga povjerena udaraljkama i glasoviru te s načinom oblikovanja pjevačkih uloga poput govorenih, u kojima prozni tekst mjestimice prelazi u ritmiziranu deklamaciju. Skladao je i opere-balete (Djeca sunca, 1968), glazbene komedije (Dolazi revizor, 1965), komorne opere (Ujak Vanja prema A. P. Čehovu, 1972). Od baleta, nakon Vibracija, međunarodna je priznanja stekao Medejom, skladanom po narudžbi Gradskoga kazališta u Essenu, gdje je i praizvedena (1979). Od 1961. Fribecova se djela redovito izvode na zagrebačkom Biennalu i na opatijskoj Tribini, smotri najnovijih dostignuća. Pojedine su skladbe s uspjehom izvođene i u inozemstvu, u interpretaciji domaćih sastava (osobito ACEZANTEZ) ili inozemnih. God. 1961. skladao je za Varšavsku jesen Mouvement cosmique za soliste duhače, udaraljke, harmonij, vibrafon, glasovir i gudače, djelo karakteristično za njegov avangardizam tog razdoblja. Za svoje je stvaralaštvo dobio više nagrada i priznanja, 1989. Vjesnikovu nagradu »Josip Slavenski«.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
FRIBEC, Krešimir. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6398>.