GALIĆ, Drago

GALIĆ, Drago, arhitekt (Zagreb, 9. X. 1907 — Zagreb, 3. X. 1992). U Zagrebu, završio Srednju tehničku školu 1926, a arhitekturu diplomirao 1933. na Umjetničkoj akademiji (D. Ibler). Radio je u arhitektonskim atelijerima H. Ehrlicha (1926–29), J. Denzlera i M. Kauzlarića (1929–30) te D. Iblera (1930–39), potom do 1945. vodio vlastiti atelijer u Zagrebu. Nakon II. svjetskog rata kratko službuje u Ministarstvu građevina NRH. God. 1947. izabran je za predavača (elementi projektiranja) na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta (poslije samostalnom Arhitektonskom fakultetu) u Zagrebu, 1948–49. radi u atelijeru D. Iblera u Švicarskoj. Od 1949. docent, od 1952. izvanredni profesor, habilitira se 1958, a 1960. postaje redoviti profesor Arhitektonskog fakulteta; bio je voditelj katedre za arhitektonsko projektiranje (1962–70) i predstojnik Zavoda za stambenu arhitekturu (1959–75). Umirovljen 1975. Vodio je Majstorsku radionicu za arhitekturu JAZU u Zagrebu od 1964. do 1984. Dopisni član JAZU od 1950, redoviti od 1962. U svojim radovima iskazuje izrazito modernistički pristup arhitektonskom oblikovanju, kako u funkcionalnom rješavanju prostornih odnosa unutar građevine tako i u slojevitom, senzibilnom odnosu prema urbanom kontekstu. Zajedno s D. Iblerom izrađuje studiju terasastog sustava gradnje obiteljskih kuća na padini Šalata – Novakova ul. (1932–33) i projekt kuće Filipčić na Svetom Duhu u Zagrebu (1936). Među njegovim su djelima iz tog vremena vlastita obiteljska kuća u Istarskoj ul., kbr. 28 (1933, atelijer dograđen 1940) i stambene višekatnice u Klaićevoj ul., kbr. 44 i 46 (1939–40, I. nagrada na natječaju) u Zagrebu; stambena zgrada u Bulićevoj ul., kbr. 8 (1934), vila Jakšić na Lapadu (1935), hoteli »Splendid« (1935) i »Florida« (1938) – sve u Dubrovniku; hotel s lječilištem u Niškoj Banji, Srbija (1939–40, I. nagrada na natječaju) te tvornica čađe u Kutini (1939). God. 1941. izrađuje natječajni projekt plivališta sa športskim hotelom u Zagrebu (I. nagrada, neizveden) u koji unosi originalna rješenja (pomični ustakljeni krov nad bazenom, viseća ustakljena opna pročelja), a 1942–43. studiju višestambene zgrade, u kojoj se prvi put bavi problemom stana u dva nivoa. Nakon II. svjetskog rata realizirao je industrijski objekt s upravnom zgradom Zavoda za industrijska istraživanja na Borongaju (1947, kasnijim dogradnjama pretvoren u tvornicu motora) i predavaonicu s laboratorijem Interne i Neurološke klinike na Rebru (1947) u Zagrebu, no najvažniji je njegov rad na području stambene arhitekture. Nastoji afirmirati humani standard zajedničkog življenja te stvara djela koja se ističu tlocrtnom perfekcijom unutrašnjosti i harmoničnom vanjštinom snažnih plastičnih vrijednosti: stambena višekatnica na uglu Svačićeva trga i Žerjavićeve ul. (1953) te dva višekatna bloka (sa stanovima u dva nivoa) u Ul. grada Vukovara, kbr. 35 i 35a (1953) i na uglu Ul. grada Vukovara i Miramarske ceste (1954) u Zagrebu. U kasnijem se razdoblju pretežito posvećuje znanstvenom i pedagoškom radu. Sudjelovao je na natječajima za dječje obdanište školske poliklinike u Medulićevoj ul. (1932, s D. Iblerom, I. nagrada), židovsku bolnicu u Petrovoj ul. (1932, sa Z. Požgajem) i željezničarsku bolnicu na Jordanovcu (1938) u Zagrebu; za upravnu zgradu »Prizada« (1938, s D. Iblerom, otkup), upravnu zgradu Državnog monopola (1939, s H. Vichrom, III. nagrada), zgradu vlade FNRJ (1947, s A. Augustinčićem, N. Šegvićem i B. Bonom, II. nagrada) i zgradu CK KPJ (1947, s istima, II. nagrada) u Beogradu; za regulaciju područja Niške Banje (1940, I. nagrada), upravnu zgradu Hipotekarne banke u Novom Sadu (1940). Među neostvarenim su mu projektima oni za upravnu i stambenu zgradu Trgovačke banke u Nišu (1940), zgradu Strojarskog odsjeka Tehničkog fakulteta na Borongaju u Zagrebu (1947, s V. Turinom), Operu i druge reprezentativne objekte u Beogradu (1948, s D. Iblerom) te idejni projekti za obnovu samostana sv. Mihovila nad Limskim zaljevom (1966), za zgradu NSK u Zagrebu (1967) i Zagrebačko kazalište mladih (1971). S kiparom je A. Augustinčićem od 1931. surađivao na gradnji memorijalnih objekata (I. nagrade na natječajima za spomenik Šleskom ustanku u Katowicama, konjaničke statue za most cara Dušana u Skoplju i spomenik Skenderbegu u Tirani, IV. nagrada za spomenik generalu J. J. Urquizi u Buenos Airesu – sve 1937; projekti spomenika Crvenoj armiji u Batini, 1945, i spomenika seljačkoj buni u Gornjoj Stubici, 1973). Izlagao na brojnim skupnim izložbama, među kojima na V. izložbi Zemlje (Zagreb 1934), IV. bijenalu u São Paulu (1957), Svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958) i Zagrebačkom salonu (1965, 1970, 1985). Surađivao je kao gost s umjetničkom skupinom Zemlja (1931–35), bio član uredništva časopisa Pečat (1939–40). Uredio je knjigu Arhitekti članovi JAZU (Rad HAZU, 1991, 437). — G. je jedan od najistaknutijih protagonista hrvatske moderne arhitekture, a njegov se rad odlikuje istančanom ravnotežom između znanstvenog pristupa, umjetničkog senzibiliteta i anticipatorske mašte. Za životno je djelo dobio nagrade »Viktor Kovačić« (1962), »Vladimir Nazor« (1973) i Republičku nagradu u znanstveno-istraživačkom radu (1989).