GALIĆ, Eduard

GALIĆ, Eduard, filmski i televizijski redatelj (Trogir, 11. VIII. 1936). Maturirao je u splitskoj klasičnoj gimnaziji 1954. Diplomirao je 1960. arheologiju, povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je 1961–65. bio asistent za srednjovjekovnu arheologiju. Filmsku karijeru otpočinje zapaženim dokumentarnim filmovima Sunt lacrimae rerum (1965), Klesari (1966), Predvečerje (1966), Šetnja (1969) i Istarska pjesmarica (1969). Smješteni u okolišu Dalmacije i Istre oni naznačuju i stalne odlike njegova opusa: rafinirani vizualni stil, kontemplativnost, zanimanje za povijest čemu se ubrzo pridružuju sklonost adaptacijama književnih i kazališnih djela te biografijama. Njegov prvi igrani film Crne ptice (1967) ratne je tematike; drugi, Svetozar Marković (1980, i TV-serija), životopis je srpskoga političara, a treći, Horvatov izbor (1986) temelji se na djelima Miroslava Krleže. Budući da je stalno zaposlen na televiziji, od sedamdesetih prorjeđuje se njegov rad na filmu. Debitirao je TV-dramom Propali dvori (1965) prema romanu J. Leskovara, a iz tog su razdoblja i Pisar Bartleby (1966) prema H. Melvilleu te Posljednji Stipančići (1967) prema V. Novaku. Ističu se njegove TV-serije Dnevnik očenašeka (1968) prema djelu V. Majera, Sam čovjek (1969) prema romanu I. Kozarčanina, Dimitrije Tucović (1974), Nikola Tesla (1976), Putovanje u Vučjak (1985) prema Krležinu djelu i Tuđinac (1991) prema romanu D. Šimunovića. Prema Krležinoj noveli realizirao je TV-dramu u dva dijela Tomo Bakran (1978), a za TV je priredio i njegove Balade Petrice Kerempuha (1987). Slijede TV-filmovi Muka po Ivanu (1989), Križni put (1991), Sokak triju ruža (1992), Olovna pričest (1995), Molitva (1996) i Šokica (1997). Režirao je dvadesetak kratkometražnih, većinom dokumentarnih filmova.