HOLJAC, Janko

HOLJAC, Janko, arhitekt i gradonačelnik (Zagreb, 17. XII. 1865 — Zagreb, 28. VII. 1939). Gimnaziju završio 1882. u Zagrebu. Višu obrtnu školu polazio u Beču (prema I. Esihu u Zagrebu) gdje je 1887. diplomirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti kod F. Schmidta. Nakon građevne prakse u atelieru Ludwiga Richtera, 1888. vraća se u Zagreb i kao inženjerski pristav zapošljava na gradnji javnih građevina pri Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade. Osnovavši 1897. vlastiti ured, kao ovlašteni civilni arhitekt projektira i gradi crkvu u Nevincu kraj Bjelovara (1898), palaču Sudbenog stola u Osijeku (1899), dogradnju kožare u zagrebačkoj Novoj Vesi, kbr. 11 (1899–1908) te episkopalnu crkvu u Plaškom (1902), zatim kompleks isusovačke crkve i samostana u Palmotićevoj ul. (1901–13), kuću Antolković na trgu Zrinskoga, kbr. 6 (1902–03), Nadbiskupsku tiskaru na Kaptolu, kbr. 27 (1906), Nadbiskupsku gimnaziju (1908) i stambeno-poslovnu zgradu u Jurišićevoj ul., kbr. 3 (1908) u Zagrebu te Vinogradarsku školu u Iloku (1908), tvornicu suhomesnate robe »Rabus« (poslije »Sljeme«) u Sesvetama (1908) i domobransko-oružničku vojarnu u Branimirovoj ul. u Zagrebu (1908). Uz M. Pilara i Ć. M. Ivekovića, H. je arhitekt visokog historizma – gradi uglavnom u neobaroku s izraženom sklonošću prema snažnim plastičnim akcentima, velikom mjerilu i dekoraciji. Od 1904. u dva je mandata bio zagrebački gradski zastupnik, a od ožujka 1910. gradonačelnik. Svojim je stručnim iskustvom i znanjem pridonio općem razvoju grada, pa je izabran i za zastupnika u Saboru (1914–18), gdje se zauzimao za izgradnju hidrocentrala, o čemu je tiskao brošuru Motorna snaga Like i Gacke (Zagreb 1914). Za njegova je načelništva dovršena elektrifikacija tramvaja (1910), uređeno je Strossmayerovo šetalište (1911), izgrađeni su Sveučilišna knjižnica (1913) i Kemijski laboratorij na Marulićevu trgu (1914); osnovana je Gradska štedionica (1914), a nastavljena je izgradnja mirogojskih arkada i kanalizacijskog sustava te asfaltiranje prometnica. Nakon što je u rujnu 1917. napustio gradonačelničku dužnost, H. obnavlja svoje građevno poduzeće, pa projektira i gradi uglovnu palaču Wiener Bankverein u Jurišićevoj ul., kbr. 22 (1921–23). Uz redovitu je službu već od 1893. do 1910. predavao na Obrtnoj školi u Zagrebu, a na poč. 1920-ih posvećuje se isključivo sveučilišnoj nastavi. Od 1920. do 1922. honorarni je docent na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu, potom 1922–23. honorarni docent i od 1923. do umirovljenja 1935. redoviti profesor predmeta gospodarsko i industrijsko graditeljstvo i izvođenje gradnji na Tehničkoj visokoj školi (od 1926. Tehnički fakultet) u Zagrebu. S M. Pilarom i suradnicima prikupio je građu o pučkom graditeljstvu u Hrvatskoj i Slavoniji, koju je pod naslovom Hrvatski građevni oblici u pet svezaka 1904–09. u Zagrebu objavilo Hrvatsko društvo inžinira i arhitekta (njem. prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, Dresden 1911). Za nastavne potrebe sastavio je skripta Građevni sastavi (Zagreb 1900), Graditeljstvo (Zagreb 1931) te Izvađanje gradnje (Zagreb 1933). Stručne članke o novim građevnim materijalima i pojedinim arhitektonskim i urbanističkim projektima objavljivao je u časopisu Viesti Družtva inžinira i arhitekta (1891, 1894–98, 1904–06, 1908), kojemu je 1894–95. bio urednik. Za dopisnoga člana JAZU izabran je 1935.