ANĐELIĆ, Ivan Karlo

ANĐELIĆ, Ivan Karlo (Angeli, De Angeli, De Angelis, Gian Carlo), latinski pjesnik i prevodilac (Dubrovnik, 10. I 1686 — Dubrovnik, 16. VIII 1750). Obitelj je u Dubrovnik, čini se, došla iz Rima. Otac mu Giambatista i majka Nika, kći Dubrovčanina Ivana Pazoljenija, imali su još sina Krista i kćer Elizabetu. Ivan Karlo se školovao u Dubrovniku i već je 1708. imenovan za kapelana crkve Sv. Antuna Opata na Pločama, a 1709. zaređen je za svećenika. Najprije je bio pisar u jednoj radionici u Dubrovniku, a zatim, poslije sukoba s nadbiskupom De Robertisom, postaje 1713. kancelar novog nadbiskupa G. B. Conventatija. Oko god. 1727. boravio je u Rimu skoro godinu dana, surađujući po nalogu dubrovačkog Senata s Lukšom R. Gučetićem te sređujući neka financijska pitanja Republike. Na povratku u Dubrovnik boravio je i u Napulju. F. M. Appendini spominje da je u Rimu bio dva puta, jednom zbog poslova dubrovačke svećeničke kongregacije, a drugi put da povede svoja dva nećaka u samostan. Na prijedlog dubrovačke vlade imenovao ga je 1731. dubrovački nadbiskup za kapelana i ispovjednika dumana Sv. Katarine. — Već u školi isticao se A. kao sastavljač latinskih stihova te kasnije kao znalac teologije i propovjednik u Dubrovniku i okolici (jednom je u tu svrhu putovao u Ston s leksikografom A. Della Bellom, a u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku čuva se rukopis njegove propovijedi Bogoljubnijem i pridragijem u Isukrstu kćerimi durrinam od S. Katarine). Bio je jedan od uglednijih i marljivijih članova Akademije ispraznih, upoznavši rad takvih učenih društava u Rimu i Napulju. Na Akademijinim sastancima znao je recitirati svoje pjesme (kao god. 1718). A. je i jedan od prvih Dubrovčana koji je učio francuski da bi, kako je sam govorio, mogao čitati francuske knjige, koje su upravo tada počele preko Italije prodirati u Dubrovnik. Od mnogih njegovih pjesama iz mlađih dana, koje spominju stari biografi (S. Crijević i drugi), sačuvalo se malo. Pod naslovom Odae Joannis Caroli de Angelis et Blasii Bolich objavljene su u Dubrovniku (1810. i ponovno 1812) njegove četiri pjesme: Rhacusa Musarum hospitium, Eugenii Sabaudi laudes i dvije pod naslovom Ad Venerem, dok je oda Ad Vincentium Petrovichium uvrštena u antologiju: Urbani Appendini Carmina. Accedunt Selecta illustrium Raqusinorum poemata (Dubrovnik 1811). Oda Veneri prepjevana je nekoliko puta na talijanski (Luka Stulli, Miho Dadić, Girolamo Colle, inženjer iz Belluna i dr.). God. 1724. preveo je A. s francuskog originala ili s talijanskog prijevoda popularno asketsko djelo Filotea S. Franceska od Sales olliti Uvođenje na scivot Bogoljubni. Sloscen od S. Francesca od Sales a istomacen u jesik Slovinski po Gosp. Dn. Ivu Angeli popu Dubrovackomu (3 rukopisa u Knjižnici Male braće u Dubrovniku). U predgovoru ističe kako zbog praktične namjene svog posla ne prevodi »kako se ima u naš slovinski jezik govorit, nego kako se običajno i općeno govori u našemu Dubrovniku«. Na latinski jezik i u klasičnom stilu i metru preveo je poznatu Metastasijevu kanconetu La libertà A. Nice. Sačuvana je i njegova korespondencija sa suvremenicima, na primjer s Marijom K. Gučetić, opaticom samostana Sv. Katarine, kojoj se javljao iz Italije (40 pisama u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku) te s Đurom Matijaševićem kojemu je pisao u Italiju (Knjižnica Male braće u Dubrovniku).