GARGURIĆ KASANDRIĆ

GARGURIĆ KASANDRIĆ (Gargurich Cassandrich), hvarska građanska obitelj. Nastala je spajanjem obitelji Gargurić i Kasandrić 1698, odnosno vjenčanjem paruna Ivana Gargurića (rođ. 1667) i Lucije Kasandrić (1680–1708). Moguće je da počeci obitelji Gargurić sežu u poč. XVI. st., a prezime je vjerojatno patronimik od imena Gargur (Grgur). Tako bi prvi poznati pripadnik obitelji bio Nikola, jedan od vođâ pučkog ustanka na Hvaru (1510–14), a prve generacije obitelji Gargurić, koje se mogu pratiti kroz sačuvane matične knjige Župnog ureda u Hvaru, ponajvećma su bile zanatlijske. Pripadnici obitelji najčešće su bili postolari, no zacijelo su se neki od njih još u XVI. st. bavili i trgovinom, čime se objašnjava njihovo vlasništvo nad kasnogotičkom palačom Gargurić (ranije »kula Skobaljić«; kupljena u XVII. st.) u hvarskom predjelu Burak (Burag, Burg) i zemljištima u blizini grada Hvara i u Velom polju na Visu. Od kraja XVI. st. Gargurići se počinju intenzivnije baviti pomorstvom te se uz njih, kao brodovlasnike, u dokumentima učestalo spominje naziv paruna. Vjerojatno zbog nepogoda koje su zadesile Hvar 1570-ih (turski napadaj, kuga, eksplozija u tvrđavi), dio obitelji možda se sklonio u selo Grablje, a i drugdje po otoku (u to vrijeme u dokumentima se često spominju i Gargurići iz sela Pitve ponad Jelse, moguće dio raseljenih hvarskih Gargurića). Ogranak iz Grablja nosi i prezime Zaninović (Xaninouich dicti Gargurich, Gargurich alias Zaninovich) i spominje se kroz čitavo XVII. st. God. 1622. u Hvaru je kršten Juraj, sin doseljenika u Hvar Grgura Zaninovića pokojnog Jurja iz Grablja, s kojim počinje pouzdano rodoslovlje obitelji. Prezime Kasandrić matronimik je od imena Kasandra, kojim je 1578. bila krštena nezakonita kći hvarskog plemića Nikole Vidalija (Vitalis, Vitaljić). Njezin sin Nikola uzeo je majčino ime za svoje prezime. Od njegova tri sina potomke je imao samo Dujam, i to sina Nikolu i kćer Luciju. Već je Kasandra od oca dobila nešto zemlje i kuću u Hvaru u susjedstvu Gargurića, a Kasandrići su se u XVII. st., vjerojatno zbog podrijetla, ubrajali u red uglednijih hvarskih pučkih obitelji pa su 1685, uz još 27 hvarskih obitelji, dobili posebne povlastice u komuni i naziv građana. Kako je Nikola Kasandrić imao samo žensku djecu, matični ogranak Kasandrić utrnuo je u drugoj pol. XVIII. st. Od tada se javlja dvojno prezime Gargurić Kasandrić. Stariji brat Ivana Gargurića Grgur imao je muških nasljednika čijim se potomcima i ogranak Gargurić nastavio, utrnuvši tek na poč. XX. st. Njegovi su pripadnici bili uglavnom zanatlije i brodari, a poneki je bio i svećenikom. Sin Ivana i Lucije, Petar (1703–1788), bio je brodovlasnik. Njegov rođak Petar Gargurić pok. Grgura oporučno ga je odredio svojim univerzalnim nasljednikom, što je rezultiralo razmiricama između Gargurića i Gargurića Kasandrića i konačnom diobenom nagodbom (1783) kojom je, između ostalog, kasnogotička palača Gargurić pripala Gargurićima Kasandrićima. Od sinova Petra Gargurića Kasandrića samo je Ivan (1734–1806) nastavio pomorsku tradiciju obitelji. Ostali su izabrali svećenički poziv: Frane Teodor (1731–1814), hvarski kanonik primicerij i biskupski vikar, Dujam (1739–1814), hvarski kanonik, Antun (1747–1828) i redovnik Antun. U to vrijeme pripadnici obitelji počinju sve češće postizati visoku naobrazbu, poglavito pravnu ili teološku, pa tako i sva tri sina paruna Ivana pok. Petra: pravnik Petar (1769–1852), svećenik Josip (1773–1818) i pravnik i hvarski bilježnik Frane Patricio (rođ. 1778). Petar je bio općinski kancelar u Hvaru (1795, vjerojatno i ranije) i Korčuli (1796–97), poslije tajnik općinske uprave u Korčuli, gdje se nalazio i 1807. Razdoblje francuske uprave dijelom je proveo u Hvaru, da bi nakon 1815. nastavio sudačku službu u Imotskom i Obrovcu, bio pretor u Kninu, sudac u Splitu i, naposljetku, odvjetnik u Hvaru, gdje je neko vrijeme (1830-ih) bio i načelnikom Općine Hvar te sudjelovao u gradskom kulturnom životu. Tijekom XVIII. st. obitelj ponajviše ulaže u stjecanje zemljišta, postupno napuštajući brodarstvo i trgovinu. Zemljišta stječu kupnjom i bračnim vezama, osobito ženidbom Petra s Laurom Soppe Papalić iz Šibenika (1801), potomkom jedne od najuglednijih dalmatinskih plemićkih obitelji. Osim bogata miraza, Laura je naslijedila znatan dio obiteljske imovine, uključujući dio zemlje na Braču i Visu te pokućstvo i umjetnine, pridonijevši ugledu i materijalnom statusu Gargurića Kasandrića. Agregacijom u plemstvo grada Nina (1804), zbog materijalne pomoći ninskoj komuni, obitelj je postignula i svoj najveći ugled, ostvarivši težnju koju u Hvaru nije mogla postignuti. I na poč. XIX. st. nastavila je ulagati u zemljišta i nekretnine te je, prema podacima I. Kasandrića, u to vrijeme posjedovala više od 100 ha obradive zemlje i gotovo 400 ha šume i pašnjaka na Hvaru, Visu i Braču. Iako se u literaturi govori o definitivnom napuštanju prezimena Gargurić u pol. XIX. st., neki članovi obitelji još će se ponekad služiti dvojnim prezimenom, ali u XX. st. obitelj ulazi pod prezimenom Kasandrić. Djeca Petra i Laure bili su: Katarina (1803–1876), majka povjesničara J. Boglića, Ivan (Nane, 1804–1891), pravnik i dugogodišnji biskupski kancelar u Hvaru, među ostalim član odbora Higijeničkog društva za promicanje turizma u Hvaru (1868), Anđela (rođ. 1805), Hijacint (1808–1888), pravnik i nakratko hvarski bilježnik koji se ubrzo posvetio poljodjelstvu, Frane (1809–1886), časnik koji je najduže služio u Dubrovniku, i Dujam (1812–1899), financijski činovnik u Visu i Hvaru. Jedini Hijacintov potomak bio je najistaknutiji pripadnik obitelji, publicist i književni povjesničar → PETAR KASANDRIĆ, dok su se tri Ivanova sina, Petar (1834–1893), Ivan (Zane, 1836–1903) i Nikola (Niko, 1838–1910), završivši pomorsku školu u Trstu, vratili pomorstvu i bili kapetani duge plovidbe. Njihov brat Frane (1839–1905) bio je hvarski kanonik. Braća Kasandrić zapovijedali su ponajviše jedrenjacima Pelješkoga pomorskog društva, kojemu su bili i dioničarima, te brodovima tvrtkâ u Veneciji, Trstu i Dubokovićâ u Jelsi. Bili su aktivni i u političkom životu grada, istaknuvši se posebice u promicanju hrvatske svijesti u Hvaru. Nakon dugogodišnje plovidbe, Nikola se potkraj 1870-ih spominje kao namještenik Lučkog ureda u Visu, a poslije kao lučki kapetan u Hvaru. Petar je bio općinski načelnik (1887–93), zaslužan za saniranje financija i uređenje nekih dijelova grada, kao i brat mu Ivan (1893–1900), koji je jedini od braće imao potomke. Njegov sin Ivan (1879–1948) bio je svećenik, doktor teologije (Innsbruck 1903) i predavač na bogoslovijama u Zadru (do 1922) i u Splitu (od 1922). Dugogodišnji je rektor Bogoslovije u Splitu, zaslužan za njezino osnivanje i izgradnju nakon I. svjetskog rata (umirovljen 1942) te posljednji rektor crkve odnosno beneficija sv. Kuzme i Damjana u Hvaru. God. 1925, uz G. Novaka (i potporu Petra Kasandrića), suprotstavio se premještanju nadgrobnih ploča iz franjevačke crkve u Hvaru, polemizirajući s gvardijanatom hvarskog samostana na stranicama splitskoga Novog doba (brojevi 158, 165, 168, 171, 190). Njegov brat Benito (1883–1949), završivši preparandiju u Zadru, neko je vrijeme bio učiteljem na Hvaru, ubrzo se posvetivši brizi za imanje, dok je treći brat Petar (1885–1953), nakon završene realke u Splitu, bio financijski savjetnik u Namjesništvu u Zadru te u Financijskoj direkciji u Splitu. Među Petrovim sinovima istaknuo se pravnik, povjesničar i publicist → IVAN KASANDRIĆ. Osim vrtova na brežuljku sv. Nikole iznad Hvara i zemljišta na Visu i Braču, najveći zemljišni kompleks, od kraja XVIII. st., obitelj je posjedovala u predjelu Motokit i Dubovi dol istočno od Hvara, gdje je (potkraj XVIII. st.) u uvali Dubovica sagradila stambeno-gospodarsku zgradu, i danas postojeći ljetnikovac, kupivši u poč. XIX. st. još nekoliko kuća i pretvorivši uvalu u središte svojeg veleposjeda. Agrarnom reformom iz 1930-ih obitelj je ostala bez većeg dijela zemljoposjeda. Osim već spominjanih i drugih kuća u Hvaru (u XIX. st. je, primjerice, u vlasništvu obitelji i palača Paladini), od XVIII. st. glavni obiteljski stambeni fond nalazio se u istočnom dijelu hvarske luke, gdje je posebno obnavljana i nadograđivana i danas postojeća reprezentativna kuća Kasandrić na samoj obali. O nekadašnjem značenju obitelji u kulturnom, društvenom i gospodarskom životu Hvara svjedoče i njezin bogati arhiv, jedan od znatnijih hvarskih arhivskih fondova kojega se najveći dio čuva u Centru za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara u Hvaru, biblioteka, pokućstvo i slike koje su i danas u vlasništvu obitelji.