GAŠPAROTI, Hilarion

GAŠPAROTI, Hilarion (Gasparotti), hagiograf i propovjednik (Samobor, 1714 — Lepoglava, 6. III. 1762). Kršten je 27. rujna. O njegovu školovanju nema podataka, a ni o mjestu i godini ulaska u Hrvatsku pavlinsku provinciju, u kojoj je krsno ime Ivan zamijenio redovničkim Hilarion. Veći dio života proveo je u lepoglavskom samostanu te obnašao službu propovjednika i neko vrijeme provincijalnog vikara. U pavlinskim izvorima navodi se da je bio komediograf i da je sastavljao komične igrokaze (actus comici). Uz njegovo se ime vezuje i autorstvo zbirke gramatičkih vježba, pravopisnog priručnika hrvatskog jezika te sastavljanje pravila moralnog odgoja (E. Kisbán). Ti su tekstovi mogli biti plodom Gašparotijeva nastavničkog rada, a jamačno su nastali prije opsežnoga enciklopedijskog djela Cvet sveteh, ali živlenje i čini svetcev (1–4). U njemu su životopisi odabranih i u nas posebice štovanih svetaca raspoređeni prema katoličkom kalendaru, a u prvim dvama svescima ispred svetačkih nizova donosi život Isusa Krista sastavljen na temelju evanđeoskih tekstova. Svaki svezak obuhvaća po tri mjeseca i u svakom je priloženo nekoliko propovijedi. Djelo je posvećeno Blaženoj Djevici Mariji koju G. u četirima – mjestimice emotivno obojenim – posvetnim tekstovima veliča kao djeliteljicu čudesnih milosti u svetištima Mariji Bistrici, Loboru, Očuri i Veternici. Posvete su popraćene bakrorezima s reprodukcijama Marijinih kipova čašćenih u tim hrvatskozagorskim prošteništima. Dio građe za djelo crpio je iz kajkavskih pisaca F. Glavinića, J. Habdelića, Štefana Zagrebca, Š. Fučka, J. Muliha i N. Bengera, a glavninu je baštinio iz dugovjeke teološke, crkvenopovijesne i vjerskopoučne literature. Djelo je snažno prožeo biblijskim izvodima i tumačenjima, koje iz latinskog jezika redovito prevodi u hrvatski. Biografske podatke najviše preuzima iz hagiografskih i historiografskih vrela. Često navodi sv. Jeronima, a Glavinićev Cvit svetih mogao je biti i neposrednim povodom njegovu Cvetu sveteh. Osobite pak uzore nalazi u glasovitim zapadnim hagiografijama XVI. i XVII. st.: bolandističkoj zbirci Acta sanctorum, djelima L. Lippomanija i L. Suriusa, kardinala C. Baroniusa, utemeljitelja kritičke crkvene historiografije i hagiografije, te klasika novovjeke hagiografije isusovca P. de Ribadeneire, autora znamenitoga djela Flos sanctorum o libro de las vidas de los santos, 1–2 (Madrid 1599–1601). Gradeći na postignućima takvih, po metodi kritičnih te na temelju vrela i činjenica već dorađenih hagiografija, G. ističe da u Cvetu sveteh nije propovjednik već povjesničar, ali priznaje da žar propovjednika nije uspio posve zatomiti. Mjestimice prepleće hrvatske i latinske stihove, od nabožnih do zabavnih. Latinske redovito prevodi na hrvatski, pozivajući se često na izvor »Poeta«. Rado poseže za stihovnim dosjetkama i sentencijama te stihovima s verbalnim igrama i vizualnim efektima. Sklon je i etimologiziranju, napose biblijskih i svetačkih imena te naziva blagdana, poglavito marijanskih. Na početku nekih životopisa anagramira latinizirane oblike svetačkih imena, a značenje latinskih anagrama sažimlje u dvjema kratkim hrvatskim kiticama. Gdjekoju prevodi iz rimovanih slovenskih sinopsisa kojima ljubljanski kapucin pater Rogerije (Mihael Kramer) započinje svoje propovijedi o svecima izdane u zbirci Palmarium empyreum, 1–2 (Klagenfurt 1731, Ljubljana 1743). Gradivo prenijeto iz tuđih predložaka autorski je obogatio. Izvornost je očita u osobnom izričaju, kao i u pojedinostima vezanim uz hrvatske prostore. Pritom raznorodnost prevedenih i kompiliranih tekstova vješto stapa u skladne, jezično-stilski dotjerane hagiografske i propovjedne cjeline. Realistična životna svakodnevica plastično se zrcali u propovijedima u kojima se očitovao kao dobar znalac barokne retoričke vještine. Uz temeljni pastoralno-moralni i odgojni cilj, to je nabožno djelo, prema sudu Olge Šojat, postiglo još jednu svrhu: postalo je zabavnim štivom, nekom vrstom beletristike, rado čitane i izvan kajkavskoga govornog područja. Kao odslik ukusa i duha vremena taj enciklopedijski pothvat ima nesumnjivu kulturnopovijesnu vrijednost.