GAŠPAROVIĆ, Darko

GAŠPAROVIĆ, Darko, teatrolog, kazališni kritičar i dramatičar (Zagreb, 27. IV. 1944). Sin Stanka, opernog redatelja, pisca i prevoditelja. U Zagrebu je maturirao na Klasičnoj gimnaziji 1963. te diplomirao komparativnu književnost i romanistiku na Filozofskom fakultetu 1970, gdje je obranio doktorsku disertaciju o apsurdu, anarhiji i groteski u djelu J. P. Kamova 1987. Bio je inspicijent u Drami HNK u Zagrebu 1973–74, dramaturg Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci 1974–81, znanstveni asistent pa docent za stilistiku i teoriju književnosti pri Filološkom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1981–93, od lipnja 1994. do potkraj 1997. intendant riječkoga kazališta u kojemu je od 1989. obavljao poslove umjetničkog ravnatelja Hrvatske drame. Od svibnja 1993. do lipnja 1994. obnašao je dužnost zamjenika gradonačelnika Rijeke i pročelnika Odjela gradske uprave za kulturu. Za služenja vojnog roka u JNA suđen je 1972. od Vojnog suda u Skoplju na 18 mjeseci zatvora zbog hrvatskog nacionalizma. — Od sredine 1960-ih sustavno je objavljivao kazališne kritike, teatrologijske i književnoteorijske studije, oglede, članke i rasprave te feljtone u mnogim novinama i časopisima: Studentski list, Polet, Vjesnik, Start, Prolog, Teka, 15 dana, Forum, Most/The Bridge, Kamov, Dometi, Rival, Fluminensia, Novi list, Kazalište, Mogućnosti, Scena (Novi Sad); bio je članom uredništva kazališnog časopisa Prolog od njegova osnutka 1968, a njegov glavni urednik od 1969. do 1971; uređivao je časopis Društva hrvatskih književnika Most/The Bridge (1976–77), riječki kulturni časopis Dometi (1974–77) te almanah Prolog-Teorija-Tekstovi (1986–88). Za riječko kazalište dramatizirao romane N. Fabrija Vježbanje života i M. Cihlara Nehajeva Vuci te dramaturški obradio više tekstova, a o 110-oj obljetnici riječke rafinerije po pozivu napisao izvorni dramski tekst Barač – Život za rafineriju, praizveden 1993. u riječkom kazalištu. Kao kazališni kritičar i teatrolog posebno je zanimanje pokazivao za fenomen povijesne avangarde (kazalište okrutnosti A. Artauda, Krležina ekspresionistička dramatika, Kamovljevi dramski tekstovi i proze) te njezine reflekse u 1960-im i 1970-im, napose u europskim i hrvatskim studentskim kazalištima i neovisnim glumačkim družinama, te dramskom radu I. Bakmaza i S. Šnajdera. Izbor iz kazališnih kritika, ogleda i rasprava tiskao je u knjigama Artaudova ideja kazališta i drugi eseji te Pismo i scena, a sintezu svojih znanstvenih istraživanja hrvatske dramske i kazališne avangarde dao je u monografskim studijama o Krleži i Kamovu, gdje, na temelju fenomenološko-strukturalističke analize njihovih djela u kontekstu suvremene europske književnosti i kazališta, revidira ocjene i tumačenja uvriježena u našoj kritici, znanosti o književnosti i teatrologiji. Dobitnik je Nagrade »A. B. Šimić« 1973. i Vjesnikove nagrade »Dubravko Dujšin« za kazališnu umjetnost 1992.