GATTIN, Ivo

GATTIN, Ivo, slikar (Split, 18. V. 1926 — Zagreb, 20. XII. 1978). Nećak slikarice Cate Dujšin-Ribar. Srednju školu polazio u Splitu i za II. svjetskog rata u Spoletu. Od 1946. studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirao 1951. Nastavnik je učiteljske škole u Čakovcu 1953–54, potom živi u Zagrebu kao slobodni umjetnik, s prekidom od 1963. do 1967. kada boravi u Milanu i radi ilustracije za enciklopedije. God. 1971–75. slika freske u staroj Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Prvu je samostalnu izložbu priredio 1956. u Zagrebu, pokazavši slike nadrealističke poetike i tjeskobna osjećanja svojstvenog filozofiji egzistencijalizma. Tada nastaju i njegove prve slike u znaku informela (Blokovi), na kojima se još očituju tragovi pojavnog, ali pojednostavljenje prikaza i težnja monokromiji naviještaju preobrazbu. Napuštajući tradicionalno poimanje slike, objavljuje članak Novi materijali (Umjetnost, 1957, 4/5) u kojem naglašava umjetničku slobodu u izboru materijala i utjecaj materijala na stvaralački čin. U potpunosti se kao informelist odredio drugom samostalnom izložbom (Zagreb 1957), izloživši nefigurativne radove što izviru iz prethodnoga nadrealističkog ciklusa, ali su nastali i pod utjecajem stranih autora koji su napustili uvriježene slikarske tehnike (J. Pollock, A. Burri, A. Tàpies). Sve se više služi pijeskom, voskom i katranom, a od odbačenih stvari oblikuje kolaže-objekte. Željezo na crnoj površini iz 1957. prva je Gattinova nepravokutna slika; na njoj je aplicirana kovina probila okvir kadra. Od 1959. radikalizira postupak: na platno nanosi pigmente, smolu i pijesak pa sve pali grijalicom za lemljenje. Time sagorijevaju i ostaci pravokutnog formata, a uskoro (1961–62) takve površine postaju perforirane. Slobodne obrise svojih slika G. postiže i tehnikama kolaža, frotaža i dekolaža. Nedovoljno shvaćen u svojoj okolini, nakon 1962. svjesno se priklonio šutnji. Podupirali su ga rijetki kritičari (R. Putar, M. Meštrović), a duhovno je bio blizak likovnoj skupini Gorgona. Za boravka u Milanu (1963–67) izvodi crteže, pastele, gvaševe i grafike u kojima iskazuje tankoćutno osjećanje teksture. Nakon višegodišnjeg prekida stvaralačkih traženja, 1976. započinje novi ciklus: na pleksiglasu radi bijele slike kojima dosljedno nastavlja negirati četvrtast format i podlogu. Nove poticaje nalazi u postavkama siromašne i elementarne umjetnosti. Služeći se jednostavnim postupcima, koje bilježi u naslovima djela, 1977. izrađuje velika crna platna (Kleperom udarana površina/klepana kao što se klepa kȍsa, Uredno udarana površina), a 1978. niz ujednačeno obrađenih kamena (Čekićnim šiljkom mirno greben sivi kamen, Čavlom vertikalno grebeni kamen). Iste je godine u Zagrebu priredio retrospektivu, a u Splitu monografsku izložbu Od slike do kamena – 1954–1978, koja je 1979. bila postavljena i u Zagrebu. Samostalno je još izlagao u Veneciji 1959. i Milanu 1964. Sudjelovao na skupnim izložbama ULUH-a (od 1952), izložbi Šezdeset godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike (1966, 1968), izložbama Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Informel 1956–1962 (Zagreb i Beograd 1977), Suvremeno hrvatsko slikarstvo (Mainz 1977) i dr. Posmrtno su mu izložbe priređene u Sarajevu 1989, Zagrebu i Ljubljani 1992. te Rijeci 1993. G. je prvi i najradikalniji hrvatski slikar informelist. Prekinuo je s predstavljačkim konceptom slike, izbrisao asocijativne i semantičke tragove.