ANGELI RADOVANI, Frano Branislav

traži dalje ...

ANGELI RADOVANI, Frano Branislav (Frano Branko), slikar (Ston, 22. I 1878 — Zagreb, 24. I 1962). Sin je Marije rođ. Petrović iz Budve i Marka, potomka stare obitelji Angelori (Êjllorë, Eingjulli Radvani), koja je bizantskog korijena, a čiji su članovi od XIV st. živjeli u Draču, Drivastu i Krfu te su u XV st. pobjegli pred Turcima na Apeninski poluotok ili u istočne mletačke posjede (Skadar, Perast, Kotor, Dubrovnik i Zadar). Neki članovi obitelji Angeli Radovani istakli su se kao crkveni prelati, brodovlasnici, trgovci i diplomati, Lujo, Franov pradjed, bio je zadnji španjolski konzul u Dubrovačkoj Republici. Osnovnu je školu Frano polazio u Dubrovniku (1886–1890), a gimnaziju u Dubrovniku i Kotoru (1890–1898). Slikarstvo je studirao u Veneciji (1899–1901) i Beču (1904–1908). Od 1909. do 1912. boravio je u Milanu, tu se oženio Švicarkinjom Annom Weyss. Potom je kraće vrijeme u Beču, a od 1913. do 1915. u Zagrebu, kad odlazi u London kao politički emigrant. Vrativši se u Zagreb 13. I 1920, djeluje kao profesor crtanja na Realnoj gimnaziji 1921–1925, zatim u Vukovaru od 1929. God. 1932. vraća se u Zagreb i tu ostaje do smrti. Bio je član ULUH-a. Otac je kipara Koste Angelija Radovanija. — Prve crteže i ilustracije objavio je 1901. u listu Prosvjeta (Zagreb) i almanahu jugoslavenskih studenata Sloboda (Graz). Već na studijama počeo se baviti karikaturom postavši umjetnički urednik bečkoga socijalističkog lista Neue Glühlichter. To su ujedno i temelji njegova slikarskog opredjeljenja. Odbio je docentsko mjesto na Kunstgewerbeschule u Beču i otišao u Milano, gdje je potkraj 1909. uređivao literarno-satirički tjednik Diogenes, koncepcija kojeg je uglavnom njegovo djelo. Služio se pseudonimom Rix (Radovani »X«). U to se vrijeme bavio i pisanjem, a poznati futurist F. T. Marinetti preveo je 1909. na talijanski njegove Ode slavenstvu. Poslije zabrane Diogenesa u Milanu, radio je neko vrijeme za Arbeiterzeitung, Slavischer Tagblatt i Neue Glühlichter u Beču. Po povratku u Zagreb surađivao je kao novinar u Hrvatskom pokretu i Obzoru te uređivao humoristički tjednik Koprive (1913, 1914), koncipiran prema Diogenesu, ali prilagođen našoj sredini i prilikama. Prvi su put mnogi strani autori surađivali u Koprivama, a novogodišnji i pokladni broj tiskao se u boji kod V. Rožankowskog. God. 1915. A. R. odlazi preko Italije u London. Radio je plakate, letke, ilustracije te djela sadržajno vezana uz nacionalnu povijest. Istovremeno je radio portrete i pejzaže s Temze u ulju i pastelu. Za Albert Hall napravio je 1916. zidne dekoracije u ulju (nisu sačuvane). Bavio se ilustracijom i opremom knjiga. Imao je dvije samostalne izložbe. Prvu 1916. u Londonu (što je zabilježila i tamošnja kritika) u The Fine Art Society pod naslovom The K. K. Book, a sastojala se od netom napravljenih karikatura. Druga je izložba priređena u Beogradu 1929. Sudjelovao je i na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, od kojih su važnije: I dalmatinska izložba, Split 1908; Prima esposizione libera, Milano 1911; Esposizione nazionale giovanile di belle arti, Napulj 1912; The 33rd Exhibition of the Royal Institute of Oil Painters, London 1916; Winter Exhibition of Graphic Art, London 1917; Exhibition of the Royal Academy of Arts, London 1919; Izložba jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije, Split 1919; I jugoslavenska izložba karikatura, Beograd 1924. Njegov se stvaralački dar nije zaustavio samo na slikarstvu. Pisao je stihove, prozu, satiru (Šurke staroslavne, Nedeljne novosti, 1913, 20–29), književne kritike i članke iz povijesti umjetnosti. Radove je objavljivao u novinama i časopisima: Vienac (1901), Crvena Hrvatska (1902), Dubrovnik (1903), Slavenska misao (Trst 1903), Srđ (1903), Die Muskette (Beč 1907), Naše jedinstvo (1907, 1911), L’Illustrazione italiana (Milano 1909–11), Nedeljne novosti (1914), The Bystander (London 1916–19), The Colour (London 1916, 1917), The Graphic (London 1916), The London Opinion (1917), Dom i svijet (1921), Ilustrovani list (Beograd 1924, 1926), Hrvatska metropola (1926), Svijet (1926, 1931), Koprive (1927), Dubrovačka tribuna (1934), Kerempuh (1948). Potpisivao se i šiframa i pseudonimima: Andrija Drivaštanin, Dovani, Mato Jarac, Mizandar i R. Ignotus. Bavio se i prevođenjem; prevodio je tekstove E. Zole (Novi list, Rijeka 1902), A. Daudeta, Ch. Nodiera i neka manja djela ruskih pisaca. U Beču je napisao dramu Damjan Juda (1907); tekst je samo djelomično tiskan. U rukopisu je ostao prijevod Danteova Pakla i dopuna Gundulićeva Osmana. Kompletna ostavština Frana Branka čuva se kod obitelji Angeli Radovani u Zagrebu. — Bio je profesionalni umjetnik, književnik i novinar. Njegov rad nije još istražen i ocijenjen, ali nije ostao nezapažen. Već je 1910. talijanska kritika pišući o listu Diogenes isticala da A. R. pokazuje rijetku mnogostranost u shvaćanju karikature, koja je tehnički dotjerana i suptilno ironična, naglašavajući da je u karikaturi potpuni kozmopolit (Arte et Artisti, Milano 1910, 163; Fieramosca, Firenca 1910, 25. VI). U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu priređena je 1979. izložba Secesija u Hrvatskoj na kojoj je bilo i nekoliko njegovih radova. Danas, kad karikatura kao likovni izraz postaje sve zapaženija, počinje se cijeniti i njegovo djelo.

DJELA: Ode slavenstvu. Graz 1907. — Pjesan. Zagreb 1920. — Četiri dana kod Feačana (pseud. Dovani). Zagreb 1922.
 
LIT.: Dubrovčanin u Italiji. Prava Crvena Hrvatska, 6(1910) 270, str. 2. — Charles Marriott i Edouard J. Claes: Allies in Art. London 1917. — Ulderiko Donadini: Karikaturista k. u. k. mozgova. Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 2(1920) 35, str. 2. — U.: Franjo Anđeli Radovani. Ilustrovani list, 1924, 35, str. 20, Pr. — Frano Angeli Radovani. Obzor, 67(1926) 129, str. 2–3. — Frano Angeli Radovani. Svijet, 1(1926) 17, str. 329. — Frano Anđeli Radovani. Ilustrovani list, 1929, 28, str. 12–73. — Jedna naša Karmen. Ibid., 29, str. 14. — Ivo Franić (Kritikus): Franjo Andjeli Radovani. Danica, 1937, 1, str. 5. — Kosta Angeli Radovani: Moj otac, slikar Branko Frano Angeli Radovani 1878–1962. Život umjetnosti, 1975, 22/23, str. 65–80. — Dubravko Horvatić: Ples smrti (Antologija hrvatskog humora, 5). Zagreb 1975, str. VIII.
 
Mikica Maštrović (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

ANGELI RADOVANI, Frano Branislav. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/673>.