GENERALIĆ, Ivan

GENERALIĆ, Ivan, naivni slikar (Hlebine, 21. XII. 1914 — Koprivnica, 27. XI. 1992). Dobio samo osnovno obrazovanje. Bavio se poljodjelstvom. Njegovu nadarenost za likovno izražavanje uočava 1930. slikar K. Hegedušić, jedan od utemeljitelja umjetničke grupe Zemlja koja je u svojem programu imala i »rad sa seljacima slikarima iz Hlebina«. Hegedušić mu je dao osnove zanata, a G. sâm kaže: »I tako je on doznao za mene, došao k meni i dao mi savjet za daljnji rad.« Nakon što je Zemlja zaključila da se javnosti prikažu rezultati seljačke slikarske škole iz Hlebina, na III. izložbi grupe u Zagrebu (Umjetnički paviljon 1931) kao gosti izlažu crteže i akvarele Generalić i F. Mraz. Sa Zemljom G. izlaže također 1932, 1934. i 1935. u Zagrebu, 1934. u Sofiji, 1935. u Beogradu. Za Generalićevu je afirmaciju važna bila zajednička izložba s F. Mrazom i M. Viriusom 1936. u Zagrebu te tiskanje Zbornika hrvatskih seljaka (Zagreb 1936) u kojem je među ostalim objelodanjena njegova autobiografija s reprodukcijama djela. God. 1937. izlaže samostalno u Novom Sadu a 1938. u Zagrebu. Rano razdoblje njegova slikanja (1931–41) karakteriziraju socijalni sižeji, što ga povezuje s tendencioznom umjetnošću grupe Zemlja koja od umjetnika nije zahtijevala samo »formalnu jasnoću« nego i »klasnu svjesnost«. Osim crteža i akvarela (Husovci u snijegu, 1930; Ciganin, Zima u Hlebinama, 1931; Hlebinski kanas, Tučnjava na proštenju, 1933), slika uljem na drvu ili platnu (Rekvizicija, Sprovod Štefa Halačeka, 1934; Prešencija, 1935; Ciganski svati, Đelekovečka buna, 1936; Seoski ples, 1937) te u tehnici tempere ili ulja na staklu (Pralja na potoku, 1935; U šumi, 1938; Žeteoci, 1939, Otok, 1940). Motivi iz života podravskog sela temeljna su stvarnost u koju G. kistom unosi programske »zemljaške« aluzije. On slika čovjeka u prirodnim životnim akcijama, ali u sve to pokušava unijeti socijalnu kritičnost; time posvjedočuje svoju angažiranost u političkoj zbilji toga vremena. Zgušnjavanjem oblika postiže statuarnu monumentalnost figure i tako izbjegava narativnost i grotesku. U formalnom pogledu njegovo je stvaralaštvo do 1941. izraz mogućnosti pučkoga likovnoga govora. Snaga sadržaja iz bliske mu seljačke problematike daje jednostavnost njegovu izrazu. Ruralni se život u tim slikama daje u najjednostavnijoj napetosti, gotovo na svom izvoru. Djela iz tog razdoblja bila su izlagana i u Banjoj Luci (1936), Pragu i Splitu (1937) te Osijeku (1939). Nakon 1941. G. slika bukoličke podravske krajolike i mrtve prirode (Pod kruškom, Zubatanje listnica, 1943; Zima, 1944); prevladava romantični koncept ruralnoga krajolika s lijepim odnosima boja (Mrtvi pevec, Mrtva priroda, Berba, 1954; Jaboki, Jelen u šumi, 1956; Adam i Eva, 1959). Posebnu pozornost daje perspektivi i prostoru uopće. Od narativne povezanosti motiva sa zbiljom Generalićevo je slikarstvo dospjelo do idealizacije stvarnosti. U to vrijeme razvio je tehniku slikanja na staklu do pravog majstorstva, a uzoritost njegova umijeća snažno utječe na formiranje drugog naraštaja hlebinske slikarske škole (I. Večenaj, D. Gaži, F. Filipović, J. Generalić). Dotadašnja slikarska iskustva i spoznaje sintetizirao je u djelu Smrt moga prijatelja Viriusa (1959). Iste godine nastaju Drvosječe i Jelenski svati, prijelomna ostvarenja u kojima prevladavaju lirski ugođaji i pastoralne teme. U pozadini likova iz prvog plana bujaju šume s koraljnim krošnjama koje postaju znakom Generalićeva osobnog stila. Naglasak na lirskoj fantastici pokazuju slike Rogati konj i Pomrčina sunca (1961). Nakon 1970. on mijenja tematski horizont svoga slikarstva priklanjajući se simboličkim i egzistencijalnim sadržajima (Moja Mona Liza, Stari bik, 1972; Peski, Autoportret, Smolekova zima, 1975). Slike postaju gotovo monokromne, a pojedinosti se uvećavaju do monumentalnih razmjera (Maska s trubom, 1975). Ponekad su figure sažete na siluete ili izražene izoštrenim crtežom na neutralnoj pozadini (Radnik, 1976). Tijekom 1980-ih nekoliko je slika izradio zajedno sa sinom Josipom s kojim je od 1965. često zajedno izlagao, a 1980. poklonio je 22 svoja djela galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama. Potvrđivanju međunarodnog ugleda Generalićeva stvaralaštva pridonijele su njegove samostalne izložbe u Parizu 1953, Bruxellesu 1959, Münchenu 1965, Solothurnu i Düsseldorfu 1966, Zürichu 1967, Baselu 1968, Firenci i Ženevi 1971, Offenbachu 1972, Kölnu 1976. kao i sudjelovanje na Bijenalu u São Paulu (1955) te mnogim drugim izložbama hrvatske i svjetske izvorne umjetnosti u domovini i inozemstvu (Dubrovnik, Zagreb, Baden-Baden, Basel, Bratislava, Knokke-le-Zoute, Madrid, Peking, Sankt Peterburg, Shanghai, Tokyo i dr.). Djela mu se nalaze u brojnim domaćim i inozemnim muzejima i zbirkama (Francuska, Njemačka, Švicarska i dr.).