GETALDIĆ

GETALDIĆ, dubrovačka plemićka obitelj kojoj se rodoslovlje može pratiti od druge pol. XIII. st. Okolnosti povijesnog razvitka i množina dokumenata na latinskom i talijanskom jeziku uvjetovali su najčešći izvorni oblik obiteljskog imena Ghetaldi, no čitav je niz oblika opstojao usporedno. Imenska osnova Gatald/Getald/Gitald – nekad uz prijedlog de, a redovito s dočetcima -i, -o ili -us, rjeđe -ius – u kojoj je u starije doba ponekad početno slovo zamijenjeno slovom C, iza njega najčešće umetnuto h (iznimno i iza t, koje je kadšto podvostručeno), poslužila je tako za više od stotinu grafijskih rješenja. U tome je prava, ali to značajnija iznimka hrvatski oblik prezimena u ćiriličnom spomeniku iz 1253 (Гетальдикь). Kao punopravni hrvatski oblik u XVII. st. (1621, 1633) zabilježen je Getodović (Getodovich, Ghettodovich). Uz ime obitelji povezana je i tradicija zapisana već u analima dubrovačkog Anonima (XV. st.) i u ljetopisca N. Ranjine, a poslije i u mnogih kroničara i povjesnika, po kojoj bi Getaldići podrijetlom bili iz Taranta u južnoj Italiji. Ime bi se, naime, tako moglo povezati sa sv. Kataldom (Cataldo), biskupom u Tarantu u VII. st., odn. s istim ili sličnim imenima koja se javljaju s druge strane Jadrana. Etimologija je samo jedna od mogućih, a X. st. koje se spominje kao vrijeme doseljenja u dokumentima se ne može potvrditi. Prva osoba s tim imenom zabilježena u dokumentima jest dubrovački javni notar, klerik Gataldus (1199–1204), odn. prezbiter Gataldus (1220–22). U najtemeljitijem radu o ranom razdoblju dubrovačkog patricijata (Irmgard Mahnken) on se označuje – iako uz ogradu – praocem obitelji. U nešto novijoj literaturi (V. Foretić) s pravom se dvoji oko takva navoda iz više razloga: nije sigurno da li je riječ o jednoj ili dvije osobe, arhivska istraživanja nisu potvrdila da je imao potomaka, a ako i jest, upitno je bi li oni bili punopravni članovi patricijata s obzirom na njegovo svećeničko zvanje. Da obitelj potječe od nekog Gatalda, nije prijeporno: braća Bisti (Bistius), Savin (Savinus, Sabinus, Sabo) i Petar sinovi su pokojnoga Gatalda. Bisti se u dokumentima spominje u razdoblju 1247–85, Savin 1250–96, dok se Petar spominje samo posredno (1281. već kao pokojni). Bisti je zabilježen pri kupoprodajama, vlasničkim sporenjima, kao dužnik, zastupnik kćeri i svjedok. Savin, pak, češće kao vjerovnik i izvršitelj oporuka. Njegove oporuke (1281, 1283, 1291), osim što svjedoče o priličnu bogatstvu, vrijedan su izvor za uočavanje rodbinskih veza. Već u prvoj on se spominje kao utemeljitelj franjevačkog samostana sv. Savina na Daksi. U kasnijim oporukama bitno proširuje legate tom samostanu, nastojeći ga osigurati za budućnost. Sa ženom Agaypom (Drasa) franjevcima dariva čitav otočić sa svim imanjem, vinograde u Župi i Rijeci dubrovačkoj, druge vrijedne nekretnine i novac. U klaustru Male braće u Dubrovniku sačuvana je kamena ploča s natpisom koji podsjeća na taj legat. Izravna se veza ne može potvrditi, ali je vjerojatno Vita (spominje se 1253–95; 1282–85. kao sudac) bio četvrti brat koji nije imao potomaka. God. 1285. u dokumentima je zabilježen neki Janinus Sauini, no iz svega izlazi da Savin također nije imao zakonitih potomaka. Bistijevi sinovi Ghetaldo i Palma (u izvorima 1281–1313) te Rossinus (1281–1300) i Pasqua (1303) često su u dokumentima navedeni samo pod očevim imenom (no usporedno i kao »filii Bistii de Gataldo«), što otežava identifikaciju to više što i u obitelji Bunić istodobno postoje »de Bisti«. Palma se bavio trgovinom sa zaleđem (1285), kao i njegovi sinovi Bisti (u dokumentima 1313–53) i Frane (1319–44). Bistijev sin Ivan (spominje se 1386) posljednji je iz ogranka »de Bisti« koji je utrnuo prije kraja XIV. st. Obiteljsko ime Getaldić afirmiralo se najbrže u Petrovu ogranku. Njegov sin Vitalis (spominje se od 1281; 1329. je pokojni) živio je 1304. u Ulcinju, a unuku mu Petru (u izvorima 1329–46) dodijeljeno je 1329. dubrovačko građanstvo. Drugi unuk, Marin (u izvorima 1306–49), nastavit će ovaj, jedini preostali ogranak Getaldića. U XIV. st. obitelj je malobrojna što se odrazilo na njezinu materijalnu snagu i udio u vlasti. U diobama novostečenih zemljišta u XIV. i XV. st., Getaldići su redovito među obiteljima koje dobivaju vrlo malo dijelova, što potvrđuje njihovu malobrojnost. Službe u kojima su zabilježeni Marinovi potomci Vita (1344–51), Savin (Salchus, 1348–79) i Pale (Paulus, 1344–63) nisu od posebnoga ugleda i značenja. Rodoslovlje, koje je objavila I. Mahnken (XIII–XVI. st.), kroz osam generacija bilježi u svemu pedesetak muških Getaldića. Tek od pol. XV. st., sa Savinovim potomcima, broj im raste. Spomenuti je njegova unuka Petra Matova (umro 1464), koji se 1460. uključio u proizvodnju sukna, ulažući znatan kapital u društvo s nekim suknarom. Getaldići nemaju znatniju ulogu u trgovini sa zaleđem, no povremeno su pojedinci aktivni u brodarstvu i pomorskoj trgovini. Tako već Marin 1318. sklapa ugovor o gradnji broda; 1457. u Siracusi je umro jedan Mato, a Sicilija se i poslije navodi kao boravište nekih Getaldića; u popisu dubrovačkih brodova iz 1599. spominje se nava nosivosti 400 t, kupljena u Carigradu 1596, u vlasništvu jednog ogranka obitelji. Jakov (o. 1434–1505) bio je 1505. zadužen za skrb o dubrovačkoj koloniji preseljenoj iz Drijeva u Osobljavu na Pelješcu. Marin Matov je 1525. kao kapetan Trstenice spriječio urotu u kojoj su Turci planirali zauzeti Pelješac, što su zabilježile i najstarije dubrovačke kronike. Neki se pripadnici obitelji u XVI. st. spominju kao poslanici na Porti te u turskih funkcionara u Foči, Nevesinju, Novom ili Banjoj Luci. God. 1567. dubrovački je Senat uputio napuljskom potkralju dopis, gdje ga moli da izađe u susret Lucijanu koji dolazi u Messinu preuzeti razasutu ostavštinu netom umrlog brata, trgovca Marina. Lucijan je možda isti s učenim članom Akademije složnih (Accademia dei Concordi; umro 1571) i prijateljem S. Bobaljevića Mišetića koji ga spominje u svojem kanconijeru Rime amorose e pastorali et satire (Venecija 1589, 84, 94). U XVI. st. živjela su i dvojica dominikanaca: Dominik (umro o. 1570), kojega S. M. Crijević spominje s učenosti i dobrih djela, i jedan od prvih hrvatskih biografa → BERNARD. Broj i utjecaj Getaldića u XVII. st. raste. Prema podatcima V. Vinavera, 1601–50. više nisu među obiteljima s minimalnim udjelom u vlasti. Sve češće su birani za lokalne knezove. U Župi su do 1808. bili ukupno sedam puta knezovi, na Lastovu četrnaest puta, u Slanome dvadeset i pet puta, a još češće u Stonu. Obiteljsko ime u europskim je razmjerima u XVII. st. afirmirao matematičar i fizičar → MARIN. Iako je Marin imao tri kćeri, a njegova braća muške potomke, ipak je ogranak utrnuo već u XVII. st. Marinova sestra Nika bila je 1636. opatica benediktinskog samostana sv. Andrije u Dubrovniku. Za pobune na Lastovu protiv dubrovačke vlasti (1601–06), Jero Vitov zastupao je 1602–03. interese Republike u Veneciji. U historiografiji je poznato ime Šimuna Matova (rođ. 1606) zato što je kao aktualni knez Republike poginuo u trešnji 6. IV. 1667. U konsolidaciji vlasti neposredno nakon toga događaja imali su udjela i neki Getaldići. Među njima Šimunov sin Mato (1646–1702), koji se 1668–70. spominje kao kanonik. Ušavši u Benediktinski red 1671, uzeo je redovničko ime Alfons Bazilije pod kojim je i poznat u literaturi. Nakon školovanja u Italiji bio je opat samostanâ sv. Jakova u Višnjici 1682–93. i sv. Marije na Mljetu 1693–94. God. 1679. upravitelj je, a 1682–94. predsjednik Mljetske kongregacije; 1694–1702. stonski biskup. Brat mu je bio pjesnik → FRANO GETALDIĆ KRUHORADIĆ s kojim je ogranak utrnuo. God. 1700. u Dubrovniku žive četiri obitelji Getaldić s desetak muških članova. Od njihovih potomaka spomenuti je Matu Dominikova (1704–1737), koji je 1725. prepisao Statut i prvi dio tzv. Žute knjige, a 1726. Knjigu svih zakona (rukopisi se čuvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu). Istaknutiji je bio Mato Franov (1705–1776). Znatnih diplomatskih sposobnosti, zabilježen je kao djelatan sudionik u rješavanju različitih razmirica s Mlečanima (1751), Napuljem (1761), Francuzima (1764, 1766) i Rusima (Pisa i Livorno 1770–71) u vrijeme rusko-turskog rata 1768–74. U razdoblju 1748–55. svećenik Frano (1728. arhiprezbiter) redoviti je sudionik i pratilac Đ. Bašića u misijskim pohodima u Ston, Župu, Elafite i Slano. Ivan Matov (1692–1763) bio je arhiđakon i generalni vikar Dubrovačke biskupije. Iako pripadnici stare vlastele, u XVIII. st. Getaldići postupno prelaze u redove tzv. sorboneza (poglavito zbog ženidbenih veza s novom vlastelom) i imaju razmjerno slab utjecaj u vlasti. No, biološki su prilično snažni u odnosu na druge obitelji. God. 1814, primjerice, najbrojniji su među odraslom muškom dubrovačkom vlastelom. Zanimljiv je primjer Mata Nikolina (1759–1837) i žene mu Magde Bunić: imali su dvanaestero djece koja su sva doživjela zrelu dob. Od njihovih šest sinova četvorica su imali muške potomke pa će se taj ogranak i najdulje održati. Iz njega – po tankoj liniji – potječu živući Getaldići (Zagreb, Pula): sin Matove praunuke Antonije (rođ. 1855), Ilko Schwarz, 1930-ih je preuzeo majčino prezime koje se tako održalo do danas. Ogranak Matova brata Ivana (1769–1826) nastavit će se također do u XX. st., kao i onaj već spomenutog Mata Franova. Njegov je unuk bio zamjenik dalmatinskog namjesnika, pjesnik i prevoditelj → VLAHO. Matov pak sin, Frano (1743–1798), svojem je prezimenu dodao prezime majke, jedine baštinice imena i imutka Gundulića. Tako je prezimenu Gundulić u obliku Ghetaldi-Gondola produžio život za čitavo stoljeće. Kada je umro njegov unuk, barun Frano Ghetaldi-Gondola (1833–1899), utrnulo je i dvojno prezime. Najprije pristaša Narodne stranke, poslije Srpske stranke, Frano je bio zastupnik u Dalmatinskom saboru 1883–95. i od 1890. dubrovački načelnik. Prije toga bio je članom više pokrajinskih komisija te obnašao različite službe u gradskoj upravi. Vitez Malteškog reda i nositelj niza habsburških odličja, spominje se i kao utemeljitelj poljodjelske škole u Dubrovniku. Budući da je bio sudionikom žestokih političkih borba, a istodobno i dijelom fenomena dubrovačkih Srba-katolika, njegova je smrt uvelike izpolitizirana, a beogradski ju je tisak dočekao kao priliku za plasman krilatice o »srpskoj Atini«. — U literaturi se spominju kuće Getaldićâ u Župi (Mandaljena) i Rijeci dubrovačkoj te posebice »naš najraniji sačuvani i pouzdano datirani renesansni ljetnikovac« (Nada Grujić), iz 1516. u Suđurđu na Šipanu. Kao zaseban arhivski fond Arhiv Ghetaldi-Gondola (XVI–XX. st.) čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku.