Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GETALDIĆ, dubrovačka plemićka obitelj kojoj se rodoslovlje može pratiti od druge pol. XIII. st. Okolnosti povijesnog razvitka i množina dokumenata na latinskom i talijanskom jeziku uvjetovali su najčešći izvorni oblik obiteljskog imena Ghetaldi, no čitav je niz oblika opstojao usporedno. Imenska osnova Gatald/Getald/Gitald — nekad uz prijedlog de, a redovito s dočetcima -i, -o ili -us, rjeđe -ius — u kojoj je u starije doba ponekad početno slovo zamijenjeno slovom C, iza njega najčešće umetnuto h (iznimno i iza t, koje je kadšto podvostručeno), poslužila je tako za više od stotinu grafijskih rješenja. U tome je prava, ali to značajnija iznimka hrvatski oblik prezimena u ćiriličnom spomeniku iz 1253 (Гетальдикь). Kao punopravni hrvatski oblik u XVII. st. (1621, 1633) zabilježen je Getodović (Getodovich, Ghettodovich). Uz ime obitelji povezana je i tradicija zapisana već u analima dubrovačkog Anonima (XV. st.) i u ljetopisca N. Ranjine, a poslije i u mnogih kroničara i povjesnika, po kojoj bi Getaldići podrijetlom bili iz Taranta u južnoj Italiji. Ime bi se, naime, tako moglo povezati sa sv. Kataldom (Cataldo), biskupom u Tarantu u VII. st., odn. s istim ili sličnim imenima koja se javljaju s druge strane Jadrana. Etimologija je samo jedna od mogućih, a X. st. koje se spominje kao vrijeme doseljenja u dokumentima se ne može potvrditi. Prva osoba s tim imenom zabilježena u dokumentima jest dubrovački javni notar, klerik Gataldus (1199–1204), odn. prezbiter Gataldus (1220–22). U najtemeljitijem radu o ranom razdoblju dubrovačkog patricijata (Irmgard Mahnken) on se označuje — iako uz ogradu — praocem obitelji. U nešto novijoj literaturi (V. Foretić) s pravom se dvoji oko takva navoda iz više razloga: nije sigurno da li je riječ o jednoj ili dvije osobe, arhivska istraživanja nisu potvrdila da je imao potomaka, a ako i jest, upitno je bi li oni bili punopravni članovi patricijata s obzirom na njegovo svećeničko zvanje. Da obitelj potječe od nekog Gatalda, nije prijeporno: braća Bisti (Bistius), Savin (Savinus, Sabinus, Sabo) i Petar sinovi su pokojnoga Gatalda. Bisti se u dokumentima spominje u razdoblju 1247–85, Savin 1250–96, dok se Petar spominje samo posredno (1281. već kao pokojni). Bisti je zabilježen pri kupoprodajama, vlasničkim sporenjima, kao dužnik, zastupnik kćeri i svjedok. Savin, pak, češće kao vjerovnik i izvršitelj oporuka. Njegove oporuke (1281, 1283, 1291), osim što svjedoče o priličnu bogatstvu, vrijedan su izvor za uočavanje rodbinskih veza. Već u prvoj on se spominje kao utemeljitelj franjevačkog samostana sv. Savina na Daksi. U kasnijim oporukama bitno proširuje legate tom samostanu, nastojeći ga osigurati za budućnost. Sa ženom Agaypom (Drasa) franjevcima dariva čitav otočić sa svim imanjem, vinograde u Župi i Rijeci dubrovačkoj, druge vrijedne nekretnine i novac. U klaustru Male braće u Dubrovniku sačuvana je kamena ploča s natpisom koji podsjeća na taj legat. Izravna se veza ne može potvrditi, ali je vjerojatno Vita (spominje se 1253–95; 1282–85. kao sudac) bio četvrti brat koji nije imao potomaka. God. 1285. u dokumentima je zabilježen neki Janinus Sauini, no iz svega izlazi da Savin također nije imao zakonitih potomaka. Bistijevi sinovi Ghetaldo i Palma (u izvorima 1281–1313) te Rossinus (1281–1300) i Pasqua (1303) često su u dokumentima navedeni samo pod očevim imenom (no usporedno i kao »filii Bistii de Gataldo«), što otežava identifikaciju to više što i u obitelji Bunić istodobno postoje »de Bisti«. Palma se bavio trgovinom sa zaleđem (1285), kao i njegovi sinovi Bisti (u dokumentima 1313–53) i Frane (1319–44). Bistijev sin Ivan (spominje se 1386) posljednji je iz ogranka »de Bisti« koji je utrnuo prije kraja XIV. st. Obiteljsko ime Getaldić afirmiralo se najbrže u Petrovu ogranku. Njegov sin Vitalis (spominje se od 1281; 1329. je pokojni) živio je 1304. u Ulcinju, a unuku mu Petru (u izvorima 1329–46) dodijeljeno je 1329. dubrovačko građanstvo. Drugi unuk, Marin (u izvorima 1306–49), nastavit će ovaj, jedini preostali ogranak Getaldića. U XIV. st. obitelj je malobrojna što se odrazilo na njezinu materijalnu snagu i udio u vlasti. U diobama novostečenih zemljišta u XIV. i XV. st., Getaldići su redovito među obiteljima koje dobivaju vrlo malo dijelova, što potvrđuje njihovu malobrojnost. Službe u kojima su zabilježeni Marinovi potomci Vita (1344–51), Savin (Salchus, 1348–79) i Pale (Paulus, 1344–63) nisu od posebnoga ugleda i značenja. Rodoslovlje, koje je objavila I. Mahnken (XIII–XVI. st.), kroz osam generacija bilježi u svemu pedesetak muških Getaldića. Tek od pol. XV. st., sa Savinovim potomcima, broj im raste. Spomenuti je njegova unuka Petra Matova (umro 1464), koji se 1460. uključio u proizvodnju sukna, ulažući znatan kapital u društvo s nekim suknarom. Getaldići nemaju znatniju ulogu u trgovini sa zaleđem, no povremeno su pojedinci aktivni u brodarstvu i pomorskoj trgovini. Tako već Marin 1318. sklapa ugovor o gradnji broda; 1457. u Siracusi je umro jedan Mato, a Sicilija se i poslije navodi kao boravište nekih Getaldića; u popisu dubrovačkih brodova iz 1599. spominje se nava nosivosti 400 t, kupljena u Carigradu 1596, u vlasništvu jednog ogranka obitelji. Jakov (o. 1434–1505) bio je 1505. zadužen za skrb o dubrovačkoj koloniji preseljenoj iz Drijeva u Osobljavu na Pelješcu. Marin Matov je 1525. kao kapetan Trstenice spriječio urotu u kojoj su Turci planirali zauzeti Pelješac, što su zabilježile i najstarije dubrovačke kronike. Neki se pripadnici obitelji u XVI. st. spominju kao poslanici na Porti te u turskih funkcionara u Foči, Nevesinju, Novom ili Banjoj Luci. God. 1567. dubrovački je Senat uputio napuljskom potkralju dopis, gdje ga moli da izađe u susret Lucijanu koji dolazi u Messinu preuzeti razasutu ostavštinu netom umrlog brata, trgovca Marina. Lucijan je možda isti s učenim članom Akademije složnih (Accademia dei Concordi; umro 1571) i prijateljem S. Bobaljevića Mišetića koji ga spominje u svojem kanconijeru Rime amorose e pastorali et satire (Venecija 1589, 84, 94). U XVI. st. živjela su i dvojica dominikanaca: Dominik (umro o. 1570), kojega S. M. Crijević spominje s učenosti i dobrih djela, i jedan od prvih hrvatskih biografa → BERNARD. Broj i utjecaj Getaldića u XVII. st. raste. Prema podatcima V. Vinavera, 1601–50. više nisu među obiteljima s minimalnim udjelom u vlasti. Sve češće su birani za lokalne knezove. U Župi su do 1808. bili ukupno sedam puta knezovi, na Lastovu četrnaest puta, u Slanome dvadeset i pet puta, a još češće u Stonu. Obiteljsko ime u europskim je razmjerima u XVII. st. afirmirao matematičar i fizičar → MARIN. Iako je Marin imao tri kćeri, a njegova braća muške potomke, ipak je ogranak utrnuo već u XVII. st. Marinova sestra Nika bila je 1636. opatica benediktinskog samostana sv. Andrije u Dubrovniku. Za pobune na Lastovu protiv dubrovačke vlasti (1601–06), Jero Vitov zastupao je 1602–03. interese Republike u Veneciji. U historiografiji je poznato ime Šimuna Matova (rođ. 1606) zato što je kao aktualni knez Republike poginuo u trešnji 6. IV. 1667. U konsolidaciji vlasti neposredno nakon toga događaja imali su udjela i neki Getaldići. Među njima Šimunov sin Mato (1646–1702), koji se 1668–70. spominje kao kanonik. Ušavši u Benediktinski red 1671, uzeo je redovničko ime Alfons Bazilije pod kojim je i poznat u literaturi. Nakon školovanja u Italiji bio je opat samostanâ sv. Jakova u Višnjici 1682–93. i sv. Marije na Mljetu 1693–94. God. 1679. upravitelj je, a 1682–94. predsjednik Mljetske kongregacije; 1694–1702. stonski biskup. Brat mu je bio pjesnik → FRANO GETALDIĆ KRUHORADIĆ s kojim je ogranak utrnuo. God. 1700. u Dubrovniku žive četiri obitelji Getaldić s desetak muških članova. Od njihovih potomaka spomenuti je Matu Dominikova (1704–1737), koji je 1725. prepisao Statut i prvi dio tzv. Žute knjige, a 1726. Knjigu svih zakona (rukopisi se čuvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu). Istaknutiji je bio Mato Franov (1705–1776). Znatnih diplomatskih sposobnosti, zabilježen je kao djelatan sudionik u rješavanju različitih razmirica s Mlečanima (1751), Napuljem (1761), Francuzima (1764, 1766) i Rusima (Pisa i Livorno 1770–71) u vrijeme rusko-turskog rata 1768–74. U razdoblju 1748–55. svećenik Frano (1728. arhiprezbiter) redoviti je sudionik i pratilac Đ. Bašića u misijskim pohodima u Ston, Župu, Elafite i Slano. Ivan Matov (1692–1763) bio je arhiđakon i generalni vikar Dubrovačke biskupije. Iako pripadnici stare vlastele, u XVIII. st. Getaldići postupno prelaze u redove tzv. sorboneza (poglavito zbog ženidbenih veza s novom vlastelom) i imaju razmjerno slab utjecaj u vlasti. No, biološki su prilično snažni u odnosu na druge obitelji. God. 1814, primjerice, najbrojniji su među odraslom muškom dubrovačkom vlastelom. Zanimljiv je primjer Mata Nikolina (1759–1837) i žene mu Magde Bunić: imali su dvanaestero djece koja su sva doživjela zrelu dob. Od njihovih šest sinova četvorica su imali muške potomke pa će se taj ogranak i najdulje održati. Iz njega — po tankoj liniji — potječu živući Getaldići (Zagreb, Pula): sin Matove praunuke Antonije (rođ. 1855), Ilko Schwarz, 1930-ih je preuzeo majčino prezime koje se tako održalo do danas. Ogranak Matova brata Ivana (1769–1826) nastavit će se također do u XX. st., kao i onaj već spomenutog Mata Franova. Njegov je unuk bio zamjenik dalmatinskog namjesnika, pjesnik i prevoditelj → VLAHO. Matov pak sin, Frano (1743–1798), svojem je prezimenu dodao prezime majke, jedine baštinice imena i imutka Gundulića. Tako je prezimenu Gundulić u obliku Ghetaldi-Gondola produžio život za čitavo stoljeće. Kada je umro njegov unuk, barun Frano Ghetaldi-Gondola (1833–1899), utrnulo je i dvojno prezime. Najprije pristaša Narodne stranke, poslije Srpske stranke, Frano je bio zastupnik u Dalmatinskom saboru 1883–95. i od 1890. dubrovački načelnik. Prije toga bio je članom više pokrajinskih komisija te obnašao različite službe u gradskoj upravi. Vitez Malteškog reda i nositelj niza habsburških odličja, spominje se i kao utemeljitelj poljodjelske škole u Dubrovniku. Budući da je bio sudionikom žestokih političkih borba, a istodobno i dijelom fenomena dubrovačkih Srba-katolika, njegova je smrt uvelike izpolitizirana, a beogradski ju je tisak dočekao kao priliku za plasman krilatice o »srpskoj Atini«. — U literaturi se spominju kuće Getaldićâ u Župi (Mandaljena) i Rijeci dubrovačkoj te posebice »naš najraniji sačuvani i pouzdano datirani renesansni ljetnikovac« (Nada Grujić), iz 1516. u Suđurđu na Šipanu. Kao zaseban arhivski fond Arhiv Ghetaldi-Gondola (XVI–XX. st.) čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku.

LIT.: S. Razzi: La storia di Raugia. Lucca 1595, str. 1, uvod u 3. knj., str. 145. — J. Lukarević: Copioso ristretto degli annali di Rausa. Venetia 1605, 174. — D. Farlati i G. Coleti: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800, 93–95, 119–121, 360. — F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’Ragusei, 2. Ragusa 1803. — Almanacco provinciale della Dalmazia. Zara 1823. — Schematismo provinciale della Dalmazia. Zara 1828. — Almanacco della Dalmazia. Zara 1836. — Schematismo dell’Imperiale Regio governo della Dalmazia. Zara 1841. — F. Miklošič: Monumenta Serbica. Viennae 1858, 7, 40. — L. Maschek: Manuale del Regno di Dalmazia. Zara 1871–1876. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873 (pretisak Zagreb 1995, str. XI, XV, XVII, XXII, XXVIII, 10, 107–108, 111). — Monumenta Ragusina, 1–5. Zagrabiae 1879 —1897. — N. Ranjina: Annales Ragusini. Zagrabiae 1883. — Chronica Ragusina Junii Resti (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484). Zagrabiae 1893. — K. Vojnović: Crkva i država u dubrovačkoj republici. Rad JAZU, 1894, 119, str. 58, 112. — Isti: Državni rizničari republike Dubrovačke. Ibid., 1896, 127, str. 18, 22, 58, 73, 76. — (Nekrolog): Baron Frano pl. Getaldi-Gondola, dubrovački načelnik. Nova iskra (Beograd), 1(1899) 13/14, str. 244. — (Smrt i pogreb Frana baruna Gondole). Dubrovnik, 8(1899) 28, str. 1–3, 5–6. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2–4. Zagreb 1904–1906; 7. 1909. — L. Vojnović: Pad Dubrovnika, 2. Zagreb 1908, 76, 177, 181, 182, 190, 235, 429, 444. — (A. Liepopili): Paljetkovanje. List Dubrovačke biskupije, 10(1910) 8, str. 82–83. — J. C. Engel: Povjest Dubrovačke Republike. Dubrovnik 19222, str. IX–X, XVII, 78, 143, 153. — I. Stojanović: Najnovija povjest Dubrovnika (u: Ibid., str. 257, 258, 267, 308, 342, 344, 368, 375, 462, 481, 489). — M. Rešetar: Posljednji dubrovački vlastelin. Dubrovački list, 2(1925) 25, str. 2. — Isti: Popis dubrovačkijeh vlasteoskijeh porodica. Glasnik Dubrovačkog učenog društva »Sveti Vlaho«, 1(1929) str. 10. — A. Vučetić: Dubrovčani na obrani svog teritorija i slobodne plovidbe prema Mlečanima početkom XVII. vijeka. Ibid., str. 85, 86, 87, 90, 92. — A. Solovjev: Le patriciat de Raguse au XV-e siècle. Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-godišnjici života. Dubrovnik 1931, 63, 64, 66. — G. Čremošnik: Kancelariski i notarski spisi 1278–1301. Beograd 1932. — V. Lisičar: Tri dubrovačka otočića (Daksa, Sveti Andrija i Ruda). Dubrovnik 1935, 15–27, 35, 39, 52–66. — M. Medini: Starine dubrovačke. Dubrovnik 1935, 99, 100, 108, 110, 112, 114, 117, 133, 134, 135, 140. — Š. P. Capitozzi i Đ. Bašić: Ljetopis dubrovačkoga kolegija 1559–1764. Vrela i prinosi, 1937, 7, str. 9, 56, 117, 121, 122, 130. — N. Štuk: Nešto o testamentima dubrovačkog vlastelina Getaldi u korist manastira na otočiću Daksi (blizu Dubrovnika). Jadranski dnevnik, 4(1937) 34, str. 3. — J. Radonić: Dubrovačka akta i povelje, II/2. Beograd 1938; III/1–2. 1939; V. 1951. — J. Bersa: Dubrovačke slike i prilike (1800–1880). Zagreb 1941, 12, 15, 24, 25, 37, 57, 59, 60, 76, 80, 82, 83, 148, 152, 156, 172, 216, 221, 226, 243, 245, 259, 267, 273. — C. Fisković: Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku. Zagreb 1947, 45, 55, 60, 69, 81. — G. Čremošnik: Spisi dubrovačke kancelarije, 1. Zagreb 1951. — M. Brlek: Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, 1. Zagreb 1952. — M. Deanović: Dnevnik Iva M. Matijaševića. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1(1952) str. 304, 312, 316, 317, 318, 319, 320. — Ž. Muljačić: Prinove u dubrovačkom Državnom arhivu (II). Arhivist (Beograd), 2(1952) 1, str. 80–82. — S. Kastropil: Rukopisi Naučne biblioteke u Dubrovniku, 1. Zagreb 1954. — S. Vekarić: Dubrovačka trgovačka flota 1599. godine. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 3(1954) str. 429. — F. Kesterčanek: Nekoliko podataka o renesansnoj palači Skočibuha-Bizzarro u Dubrovniku. Ibid., 4–5(1955–56) str. 236. — V. Vinaver: Dubrovačka nova ekonomska politika početkom XVII. veka. Ibid., str. 419, 420. — D. Roller: Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke Republike od XIII. do XV. stoljeća. Zagreb 1955. — M. J. Dinić: Iz dubrovačkog arhiva, 1. Beograd 1957; 3. 1967. — B. Krizman: Diplomati i konzuli u starom Dubrovniku. Zagreb 1957, 43–44, 69, 85, 87, 142, 212, 215, 273, 289. — Ž. Muljačić: O strankama u starom Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 6–7(1957–59) str. 27, 29, 30, 34, 36. — D. Pavlović: Arhivska građa o životu Marina Getaldića. Zbornik radova SAN (Beograd), 1957, 55, str. 77–87. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — R. Samardžić: Borba Dubrovnika za opstanak posle velikog zemljotresa 1667. g. Beograd 1960. — P. Glunčić: Iz prošlosti grada Stona XIV–XIX vijeka. Spomenik SANU (Beograd), NS 13(1961) 111, str. 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 64, 72, 74, 91, 102–103, 119, 122. — E. Stipanić: Marin Getaldić i njegovo mesto u matematici i naučnom svetu. Beograd 1961, 7–17. — S. Vekarić: Vrste i tipovi dubrovačkih brodova XIV stoljeća. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 10–11(1962–63) str 32. — Zbornik Konstantina Jirečeka, 2. Beograd 1962, 61, 150, 168, 198, 211, 248, 284, 288. — M. J. Dinić: Odluke veća Dubrovačke Republike, 2. Beograd 1964. — J. Lučić: O dubrovačkom patricijatu u XIV stoljeću. Historijski zbornik, 17(1964) str. 405, 408. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 2–3. Split 1964–1965. — N. A. Biegman: The Turco-Ragusan Relationship. The Hague—Paris 1967. — V. Foretić: O imenu i rodu Marina Getaldića. Dubrovnik, 11(1968) 4, str. 117–128. — V. Ivančević: Luka Livorno i dubrovački brodovi (1760–1808). Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, (1968) br. 4. — I. Mitić: Nadzornik oružanih snaga i guverner oružja XVII–XIX stoljeća u Dubrovačkoj Republici. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 12(1970) str. 281, 285–286. — M. Spremić: Dubrovnik i Aragonci. Beograd 1971. — T. Popović: Turska i Dubrovnik u XVI veku. Beograd 1973. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 1–4. Zagreb 1975–1980. — V. Kostić: Dubrovnik i Engleska 1300–1650. Beograd 1975. — F. Glavina: Povijesni prikaz ribarstva poluotoka Pelješca. Pelješki zbornik, 1(1976) str. 121, 131, 141, 157. — V. Kojaković: Kuće dubrovačke vlastele i pučana u Župi. Dubrovnik, 21(1978) 6, str. 10. — I. Perić: Dalmatinski sabor 1861–1912 (1918) god. Zadar 1978, 58, 62, 109, 220, 221, 228. — J. Lučić: Obrti i usluge u Dubrovniku do početka XIV stoljeća. Zagreb 1979, 32, 129, 135, 144, 146, 152, 248. — V. Foretić: Povijest Dubrovnika do 1808, 2. Zagreb 1980, 239, 260–262, 345. — D. Dinić-Knežević: Tkanine u privredi srednjovekovnog Dubrovnika. Beograd 1982. — I. Lentić: Dubrovački zlatari 1600–1900. Zagreb 1984. — J. Lučić: Spisi dubrovačke kancelarije, 2–4. Zagreb 1984–1993. — Samostan Male braće u Dubrovniku (zbornik). Zagreb—Dubrovnik 1985. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 2. Zagreb 1987. — V. Miović: Fermani dubrovačkim pomorcima. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 27(1989) str. 151. — N. Vekarić: Pelješka naselja u 14. stoljeću. Dubrovnik 1989, 24, 28, 99. — Isti: Sud Janjinske kapetanije. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 27(1989) str. 137, 138. — S. Krivošić: Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti. Dubrovnik 1990, 54, 55, 56, 60, 107, 109, 110, 111, 112, 114. — J. Lučić: Iz prošlosti dubrovačkog kraja u doba Republike. Dubrovnik 1990, 94–95, 138, 205, 330, 331, 332, 333, 376, 377, 378. — N. Grujić: Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja. Zagreb 1991, 66, 67, 75, 86, 111, 121, 124–125, 150, 151, 207, 212. — B. Šišić: Dubrovački renesansni vrt. Dubrovnik 1991, 54, 56, 57, 59, 69, 70, 73, 101. — Lastovski statut. Split 1994, 84, 91, 97, 98, 102, 103, 104, 108, 109, 110, 111, 358, 482, 483. — S. Ćosić: O slomu Republike i ustroju francuske uprave u Dubrovniku 1808. i 1809. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 33(1995) str 191. — N.Vekarić: Pelješki rodovi (A-K). Dubrovnik 1995, 69–70, 227. — I. Perić: Mladi Supilo. Zagreb 1996. — S. Stojan: U salonu Marije Giorgi Bona. Dubrovnik 1996, 23–25, 188, 193. — N. Lonza: Pod plaštem pravde. Dubrovnik 1997. — Rukopisi Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, 2. Dubrovnik 1997.
 
Nikša Lučić i Nenad Vekarić (1998)