HAJNŠEK, Franjo

traži dalje ...

HAJNŠEK, Franjo, neuropsihijatar (Zagreb, 23. XI. 1924 — Zagreb, 31. I. 1989). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1943. i studij medicine 1950. te doktorirao 1962. tezom Djelovanje nekih psihofarmaka na evocirane moždane potencijale primjenom kombiniranih senzornih podražaja. Specijalizaciju iz neurologije i psihijatrije završio 1955. u Neuropsihijatrijskoj klinici pri Kliničkom bolničkom centru Rebro, u kojoj ostaje raditi do kraja života (od 1971. Neurološka klinika). Sudjelovao je u organizaciji Elektroencefalografskog (EEG) laboratorija Klinike te u konstrukciji prvoga domaćeg EEG aparata pod vodstvom S. Dogana. God. 1956. u njoj osniva i vodi Stanicu za epilepsiju (od 1963. Centar, od 1984. Zavod za epilepsiju), prvu ustanovu takve vrste u ovom dijelu Europe, a sudjelovao je i u organizaciji Laboratorija za psihofiziologiju spavanja u Klinici za psihijatriju Vrapče. God. 1958–60. usavršavao se u neurofiziologiji i eksperimentalnoj psihofarmakologiji na Sveučilištu McGill u Montrealu u neurofiziologa H. H. Jaspera, a 1965. u Heidelbergu i Freiburgu. Habilitirao se 1964. na zagrebačkome Medicinskom fakultetu, na kojem je 1973. izabran za izvanrednoga i 1975. za redovitog profesora. — Bavio se kliničkom neurofiziologijom, fiziologijom i patologijom spavanja, a navlastito elektroencefalografijom i epileptologijom. Istraživao je etiologiju i dijagnostiku epilepsije te terapijski učinak i nusdjelovanje različitih vrsta antiepileptika. Prvi je u nas potanko opisao simptomatologiju psihomotorne epilepsije te izdvojio psihomotorne noćne atake kao poseban epilepsijski entitet. Među prvima u svijetu dokazao je da tzv. centrencefalička izbijanja u EEG imaju svoje supkortikalno ishodište. Predložio je novu klasifikaciju »petit mal« statusa, uveo specijalne oblike derivacije EEG u dokazivanju duboko položenih epileptičkih žarišta, napose onih tumorskog podrijetla, kao i posebne metode aktivacije EEG. Prvi u nas počeo je primjenjivati CEEB metodiku (CT, EEG, Echo, GEG) u otkrivanju etioloških činitelja epilepsije te predložio EMIT sistem kao egzaktnu metodu za određivanje koncentracije antiepileptika u tkivnim tekućinama. Elektrofiziološki je istraživao način i mjesto djelovanja nekih psihofarmaka na središnji živčani sustav. Sudjelovao je u radu povjerenstava za utvrđivanje moždane smrti te određivanje sposobnosti epileptičara kao sudionika u prometu. Radove je objavljivao u časopisima: Neuropsihijatrija (1953, 1955, 1957–61, 1963, 1966–75), Liječnički vjesnik (1955, 1961, 1964, 1970, 1972–73, 1975–76, 1980, 1982–83, 1985), Sportarzt und Sportmedizin (Köln 1955), Canadian Medical Association Journal (Toronto 1960), Medical Services Journal (Ottava 1961), Electroencephalography and Clinical Neurophysiology (Amsterdam 1963, 1969, 1973, 1977), Fortschritte der Neurologie, Psychiatrie und ihrer Grenzgebiete (Stuttgart 1963), Epilepsia (Amsterdam 1964, 1973), Radiologia Iugoslavica (Ljubljana 1965, 1983), Saopćenja »Pliva« (1965, 1967, 1975), Arhiv za zaštitu majke i djeteta (1969, 1974, 1980), Psihomedicina saobraćaja (1971), Acta medica Iugoslavica (1972, 1974, 1978, 1982–83), Medicinski pregled (Novi Sad 1973), Zeitschrift für EEG-EMG (Stuttgart 1973, 1975), Socijalna psihijatrija (1975), Acta neurochirurgica (Beč 1976), Neurologija (1977, 1981, 1983–85, 1988, 1990), Rad JAZU (1988, 436). S pojedinim poglavljima iz epileptologije sudjelovao je u nekoliko domaćih priručnika farmakologije, neurokirurgije, patofiziologije i psihopatologije te u djelu: D. Janz, Epileptology, Stuttgart 1976. Bio je osnivatelj i dugogodišnji predsjednik Sekcije za EEG i kliničku neurofiziologiju Zbora liječnika Hrvatske te Udruženja za EEG i kliničku neurofiziologiju Jugoslavije. Također je jedan od osnivatelja Lige za borbu protiv epilepsije Jugoslavije te Europskog društva za proučavanje spavanja. Od 1983. bio je izvanredni član JAZU.

DJELA: Medikamentna terapija epilepsije (suautorica V. Dürrigl). Zagreb 1972. — Epilepsija. Dijagnostički kriteriji s ocjenom radne sposobnosti (suautori N. Gubarev i F. Špicer). Subotica 1975. — Epilepsije (suautor). Zadar 1976. — Epilepsija. Zagreb 1979. — Liječenje epilepsija. Zagreb 1979.
 
LIT.: Franjo Hajnšek. Ljetopis JAZU, 1979, 81, str. 511–518. — D. Šantel (D. Š.): Novi članovi JAZU. Naše novine, 6(1983) 53, str. 6. — Franjo Hajnšek. Ljetopis JAZU, 1984, 87, str. 336–337. — Neurološka klinika i Zavod za neuropatologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1921–1986. Zagreb 1986, 15–19. — Spomen knjiga u povodu 25. obljetnice Medicinske akademije Hrvatske. Zagreb 1987, 116. — (Nekrolozi): V. Dürrigl, Neurologija, 38(1989) 1, str. 53–54. — N. Gubarev, Liječnički vjesnik, 111(1989) 4/5, str. 172–173. — Isti, Naše novine, 12(1989) 107, str. 8. — N. Grčević, Ljetopis JAZU, 1990, 93, str. 393–396. — Isti: Spomenica preminulim akademicima, 1991, br. 61.
 
Vladimir Dugački (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

HAJNŠEK, Franjo. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/7121>.