GOSPODNETIĆ, Jugoslav

GOSPODNETIĆ, Jugoslav, fonetičar, prevoditelj i povjesnik (Šibenik, 1. II. 1919). Maturirao 1937. u Drugoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Diplomirao 1941. francuski, njemački te južnoslavensku književnost i latinski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1941–45. studirao u Rimu talijanski, latinski i rumunjski jezik te rimsku arheologiju i srednjovjekovnu povijest umjetnosti. Od 1945. do 1950. nastavnik je pri Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu, 1950–52. asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost (komparativna književnost i talijanski jezik), 1952–60. asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te, u međuvremenu, 1955–57. lektor na Faculté des Lettres u Bordeauxu. God. 1960. napušta Zagreb, posvećuje se problemima učenja usmenoga govora i jezika u slušno oštećene djece, proširujući spoznaje i metode P. Guberine. Predavao u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Engleskoj, Argentini i dr. Od 1970. u stalnom je radnom odnosu u Centre de phonétique appliquée u Parizu, najprije kao pedagoški direktor, a zatim pomoćnik direktora. Umirovljen je 1984. — Od 1954. surađuje s Guberinom u radovima na fonetici te u istraživanjima problema razabiranja glasova i učenja govora i jezika pri oštećenu sluhu. Istodobno suradnik je Michela Portmanna u Bordeauxu u istraživanju pokretljivosti mekog nepca, o čem je 1956. snimljen film, prikazan na skupu o govoru u Parizu. Radove o naravi govora, o načelima fonetike i njezinu razvitku te studije o verbotonalnoj metodi, ulozi napetosti u rehabilitaciji sluha i govora, prozodiji, mjestu enklitike u hrvatskome jeziku objavljivao u Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1958), Proceedings of the XII International Speech and Voice Therapy Conference (Padova 1962), Comptes rendus faits au Colloque d’audiologie de Bruxelles (1964), Zeitschrift für Laryngologie-Rhinologie-Otologie und ihre Grenzgebiete (Stuttgart 1967), Govor (1967, 1987, 1988), Revue de phonétique appliquée (Mons 1968), Aggiornamenti logopedici (Milano 1982), Filologija (1987–88) i dr. Njegovo dobro poznavanje govornih vrednota hrvatskog jezika zrcali se u prijevodima hrvatskih lirskih klasika na francuski jezik, koje je kritika ocijenila vrlo uspješnim. Prijevode objavljivao u Mostu (1982, 1995) i Zrcalu (1991), a izabrane Tadijanovićeve pjesme objavljene su u knjizi Poésie. Le verdure de la terre (Zagreb 1991) te Ujevićeve u Poèmes (Pariz 1992). Istraživao povijest Dalmacije, napose za mletačke vladavine, s osobitim obzirom na povijest otoka Brača. Rezultate višegodišnjih istraživanja u arhivima Brača, Splita, Beča, Trsta i Venecije skupio je u knjizi Brač i njegovo pomorstvo u kojoj preobrazbu bračkoga plemićkog društva u građansko promatra kroz uspon pomorstva i trgovine, koje je u XVIII. st. učinilo Brač trećom silom na području Mletačke Dalmacije i Albanije (iza Lošinja i Boke kotorske). God. 1991. primio Povelju Filozofskog fakulteta u Zagrebu za osobit prinos razvitku fonetike.