ANTON SENJANIN

ANTON SENJANIN, protestantski pisac (?, prva pol. XVI st. — ?, druga pol. XVI st.). Pod imenom Antona Senjanina izdali su hrvatski i slovenski protestanti 1555. knjižicu Razgovaranje meju papistu i jednim luteran. Sačuvana su dva primjerka ovoga ranog protestantskog izdanja: zagrebački (NSB) i mletački (Marciana). U mletačkom primjerku nakon hrvatskoga teksta slijedi slovenska Ena molitov i talijanska Oratione de perseguitati, koje je potpisao P. P. Vergerije. Zato su neki istraživači (F. Bučar, M. Rupel) njemu pripisivali i hrvatski dio knjižice, tj. Razgovaranje. Prema mišljenju M. Mirkovića, a koje prihvaćaju i neki noviji istraživači (B. Schmidt, J. Matešić) Anton Senjanin je samo jedan od pseudonima Matije Vlačića Ilirika te bi po tome djelo nastalo u doba kad je Vlačić boravio u Magdeburgu i vodio odlučnu borbu protiv pape. — Razgovaranje ima 12 listova. Knjižica je tiskana tobože u Padovi kod Grazioza Perkačina, ali sve ukazuje da je nastala u Morhartovoj tiskari u Tübingenu. Kako nakon hrvatskoga teksta nema kustode (oznake za sljedeću stranicu), to može značiti da je slovenska i talijanska Vergerijeva molitva bila posebno tiskana, te je samo privez uz hrvatski tekst (kako je u mletačkom primjerku Razgovaranja). Antonovo je djelo sastavljeno kao dijalog između katolika (»papista«) i luterana, pisano živo, oštro i duhovito te jezikom koji se odvaja od jezika kasnijih protestantskih izdanja, čakavskim ikavskim narječjem kakvim se govorilo po gradovima Istre i Dalmacije, među bilingvim žiteljima hrvatskoga i talijanskoga jezika: M. Mirković zapaža da je ta polemička rasprava rađena u duhu i načinu Vlačićevih magdeburških polemičkih, spisa, s istim motivima, mislima, stilom i frazama (zaključci o nepostojanju slobodne volje, o nepotrebnosti dobrih djela za spasenje, o glavi crkve, o sakramentima koje ne primaju protestanti, o zaređivanju svećenika, o ispovijedi, čistilištu, misi itd.). Ali takvih polemičkih djela, sa sličnim naslovom, bilo je u ono doba na pretek. Osim toga, djelo je »stumačeno«, prevedeno vjerojatno s latinskoga, a pitanje je bi li Vlačić prevodio neko tuđe djelo u doba kad je već iza sebe imao značajan književni opus?