HEKTOROVIĆ

traži dalje ...

HEKTOROVIĆ, hvarska plemićka obitelj (XV–XVIII. st.). Pripadala je rodu Piretića te imala zajednički grb (volovska glava iznad tri grede) s još šest obitelji toga roda. Prezime im je u dokumentima zabilježeno u hrvatskome obliku Hectorouich te latinskim i talijanskim de Hectore, Hectorei, Hectoris, Hectoreo, Ectoreo, Hettoreo, Hettorei, Ettoreo, Ettorei, a patronimik je od praoca obitelji Hektora (umro 1479), sina Antuna Golubine. God. 1448, 1450. i 1463. Hektor se spominje u povlasticama za gradnju na posjedu Tvrdalj u Starom Gradu. Od srodnika Golubinića naslijedio je velik posjed u Starogradskom polju, a o. 1467. s braćom dijeli hvarske i viške posjede. U srpnju te godine oporukom je, uz sinove kao glavne nasljednike, obdario crkvene ustanove i osobe u Hvaru. Sa ženom Lukrecijom imao je više kćeri i sinove Antuna, Dominika, Jakova, Vicka i Marina (umro 1514). Antun je vjerojatno bio Hektorov najstariji sin, a njegov je ogranak, čiji su pripadnici živjeli uglavnom u Starom Gradu, glavni baštinik obiteljskih prava. Imao je nekoliko sinova i kćeri, od kojih Hektor nastavlja obiteljsku lozu. Od njegove se djece u dokumentima spominju kći Ivana (krštena 1518) te sinovi Dominik (umro 1584), koji je završio nauke u Padovi i bavio se odvjetništvom, Marin, pisac spisa o turskoj navali na Hvar 1571. koji se spominje 1584, Frane, kojemu je nadgrobnicu spjevao pjesnik Petar (objavljena 1568) i Antun (1550–1619). Potonji je uz ostalu djecu imao Hektora i Ivana Franu. Sinovi Ivana Frane među ostalima su bili Jakov, javni bilježnik, 1663. zabilježen u povlasticama za zemlju u Ivanju Dolcu na Hvaru te svećenik Vicko (umro o. 1673), rektor nadarbine kapele sv. Jakova u hvarskoj katedrali. Vickovi nezakoniti potomci Dominik (umro 1678) i Antun (umro 1679) nisu imali potomstva. Hektor je imao sina Vicka (umro 1673), župnika u Vrisniku, čiji je nezakoniti sin Petar bio odvjetnik, i Antuna (1591–1678), koji je bio na čelu Bratovštine sv. Jerolima. Matij Antunov (1626–1704) školovao se u Padovi. Poslije je postao tajnikom mletačkog plemića Petra Loredana te službovao u Kopru, Zadru i Kotoru. Bio je općinski kancelar u Korčuli, a po povratku na Hvar javni bilježnik u Starom Gradu i 1673–75. prokurator gradnje nove starogradske župne crkve sv. Stjepana. God. 1674. spominje se kao jedan od osnivača Bratovštine sv. Prošpera u stolnoj crkvi u Hvaru. Kao udovac 1697. postao je svećenikom. Od njegove djece istaknuo se Markantun (1672–1766), javni bilježnik i satirični pisac, koji se školovao u Hvaru i Padovi. S Jelenom Martinis među ostalima je imao sinove Aleksandra (umro prije 1766) i Matija (1707–1774), svećenika i posljednjega zakonitog muškog Hektorovića. Po svršetku studija teologije na padovanskom Sveučilištu (prije 1735) živio je uglavnom u Padovi i Mlecima. Unatoč zabrani utemeljitelja Tvrdalja da crkvena osoba naslijedi posjed, nakon očeve smrti 1766. preuzeo je obiteljsko imanje. Oporuku je sastavio 1774, a kućni inventar sastavljen po njegovoj smrti otkriva zanimljive pojedinosti iz tadašnjega građansko-plemićkog života u Dalmaciji. Po don Matijevoj smrti imanje je pripalo sestrama mu Ludoviki udanoj Raffaelli i Polikseni udanoj Nisiteo te njihovim potomcima. — Drugi Hektorov sin Dominik spominje se 1511. kao vlasnik kuće na Visu; imao je sina Markantuna, kanonika, te Uliksa, kraj čije je kuće na viškoj rivi odbijen turski napadaj 1566. Kasniji potomci tog obiteljskog ogranka, uglavnom koncentrirani na Visu, potjecali su od Uliksova nezakonita unuka Kazimira (u dokumentima se spominje 1688. u svezi s priznavanjem plemićkog statusa). Među njima se ističu braća Budimir (Bondomier), arhiđakon, i Hektor (umro 1696), primicerij hvarskoga Kaptola i rektor oltara sv. Križa, 1664. izabran za bibliotekara Kaptolske biblioteke u Hvaru, koji su 1686. podignuli novi oltar Gospe Karmelske u hvarskoj katedrali. Hektor se istaknuo i kao učitelj u crkvenoj i svjetovnoj školi u Hvaru, a sačuvana je njegova korespondencija s povjesničarom I. Lučićem. Jedan od posljednjih potomaka tog ogranka bio je Stjepan, javni bilježnik u Hvaru u prvoj pol. XVIII. st. — Hektorovi sinovi Jakov i Vicko bili su svećenici. Jakov se spominje 1465, kada kao klerik dobiva nadarje Sv. Mihovila u hvarskom Dolu, i 1517. kada piše oporuku kao hvarski arhiđakon i doktor obaju prava. — Obiteljski je ogranak vjerojatno najmlađega Hektorova sina Marina, unatoč kratkom trajanju, najpoznatiji. Uz nezakonitu Marušku, koja je živjela u Trogiru, sa ženom Katarinom Barbić imao je kćer Margaritu (umrla nakon 1522) i sina pjesnika → PETRA. God. 1494. Marin se spominje pri kupnji kuće u Hvaru, a 1500. pri diobi posjeda s bratom Dominikom i Margaritom Golubinić. Za hvarskoga pučkog ustanka 1510–14, kada s obitelji živi u Trogiru, Splitu i na Visu, istaknuo se kao branitelj plemićkih povlastica. God. 1510. na čelu je hvarskoga plemićkog izaslanstva koje se spori s pučanima u Veneciji. Sin mu Petar imao je samo nezakonitu kćer Lukreciju, 1525. udanu za Petra Gazarovića, čija se kći Julija (1526–1596) 1554. udala za Antuna, sina H. Lucića. Nakon djedove smrti Julija je naslijedila Petrov fideikomis, a kako nije imala djece, posjede su naslijedili drugi ogranci Hektorovića. — U hvarskom ženskom benediktinskom samostanu spominju se članice obitelji Magdalena (redovničko ime Gabrijela; rođ. 1684, opatica 1729–32, 1741–45, 1747–50), Katarina (redovničko ime Jerolima, opatica 1735–38) i Ana (opatica 1768–71, 1778–80, 1786–89). Obitelj je posjedovala kuće i zemljišta na Hvaru i Visu, od čega je kulturno-povijesno najznamenitiji bio Tvrdalj. Većina preostaloga obiteljskog arhiva čuva se u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.

LIT.: Š. Ljubić: Commissiones et relationes Venetae, 2. Zagabriae 1877. — Isti: Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae et civitatis et insulae Lesinae. Zagrabiae 1882–83, 365, 482–483, 485. — P. Kuničić: Petar Hektorović, njegov rod i Tvrdalj. Dubrovnik 1924. — A. Zaninović: Gdje se rodio Petar Hektorović. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1949, 17, str. 152–189. — M. Novak-Vukelić: Kaptolska knjižnica u Hvaru. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1(1952) str. 349–350. — G. Novak: Vis, 1. Zagreb 1961, 105–106. — N. Račić: Lokalitet Tvrdalj i Hektorovićeve misaone preokupacije na uklesanim natpisima. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 12(1970) str. 205–209, 214–216, 236, 256. — G. Novak: Hvar kroz stoljeća. Zagreb 1972³, 110, 126, 158, 234. — V. Dulčić: Prilozi povijesti Brusja u 16. st. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1977, 10, str. 500. — R. Bučić: O nekim bratovštinama otoka Hvara. Prilozi povijesti otoka Hvara, 5(1978) str. 31, 36–38, 42. — I. Kasandrić: Hvarski pučki ustanak. Split 1978. — S. Plančić: Inventar arhiva Hektorović, 1–3. Stari Grad 1980–1984. — J. Kovačić: Zapisi o crkvama u Hvaru. Hvar 1982, 38, 91, 103, 107–109, 113, 118, 121–122. — Isti: Iz hvarske kulturne baštine. Hvar 1987, 28–31, 34, 50, 58, 60, 122, 126, 129–132, 136, 141, 143, 146, 149, 153, 197, 202, 214, 278. — N. Duboković Nadalini: Rasprave i članci, 1. Split 1988, str. 31, 140–149, 151–156, 159, 200–203; 2. 1989, str. 17–19, 21. — A. Gabelić: Ustanak hvarskih pučana. Split 1988. — M. Gamulin: Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru. Zagreb 1988. — N. Bezić-Božanić: Popis stanovništva otoka Hvara iz 1673. Čakavska rič, 19(1991) 1, str. 29–32. — N. Anzulović: O biblioteci Petra Hektorovića (1487–1572) i Petra Nisitea (1775–1866) u Starom Gradu na Hvaru. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1992, 33, str. 529–532.
 
Joško Kovačić i Iva Mandušić (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

HEKTOROVIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/7423>.