GRADIĆ, Nikša

GRADIĆ, Nikša (Gradi, Nicolò), pisac i pravnik (Zadar, 15. XII. 1825 — Dubrovnik, 29. VIII. 1894). Gimnaziju završio u Zadru, pravo u Padovi. Sudac u Dubrovniku, Splitu i Kotoru, nakon umirovljenja deset godina proveo u Dubrovniku posvetivši se književnosti i politici. Prve dvije pjesme objavio 1846. u listu La Dalmazia na talijanskome jeziku, na kojem je napisao i kraće novinske članke u periodicima Rivista dalmata (1859) i Osservatore dalmato (1860), tri dulje romantičarske pjesme u nerimovanome jampskom jedanaestercu (Il poeta ed il genio della terra), te jednu prigodnu pjesmu posvećenu caru Franji Josipu I. u listu Katolička Dalmacija (1882). Nakon oduševljenja starim dubrovačkim piscima i narodnim pjesmama počeo je pisati isključivo na hrvatskome jeziku. Pjesme političke i domoljubne tematike, kao i one s motivima osobne nesreće (smrt dvojice sinova) te veličanja Dubrovnika, objavljivao je u časopisima Narodni list (1862, 1878, 1880), Dubrovnik (zabavnik, 1867, 1876), Slovinac (1878–84) i Dubrovnik (1893). Sam je izdao dijalošku pjesmu O spomeniku namijenjenu Gjivu Gunduliću (Dubrovnik 1892). Po motivima narodne pjesme Kraljević Marko ukida svadbarinu, G. je napisao Kosovku djevojku, dramsku pjesmu u tri čina (Slovinac, 1884). Radnja njegova drugoga dramskog djela Djevojka spravljenica ili Sve na staru (Nova Zeta, 1890) smještena je u Dubrovnik na poč. XVI. st.; zaplet joj se temelji na nedopuštenoj ljubavi, a razrješuje se pobjedom konzervativnih ideja očuvanja društvenoga reda. Većinu pjesama G. je napisao u epskom desetercu i prožeo frazeologijom narodne pjesme. Već su suvremenici ocijenili njegov književni rad nedovoljno ambicioznim i pretežito prigodnim. Stihovi su mu uglavnom parafraze političkih ideja koje je iznosio u Narodnome listu, Slovincu i u političkome listu Glas dubrovački koji je 1885. pokrenuo i uređivao. Zauzimao se za zajedništvo južnih Slavena koje je držao jednim narodom sastavljenim od više plemena. Uz Slavonce, Dalmatince, Dubrovčane i Bokelje vezivao je srpsko ime i pisao protiv hrvatskoga državnog prava, ističući primat narodnog prava. Zbog toga, kao i zbog ideje o vjeri kao o osobnoj odluci, sporio se s M. Pavlinovićem. Pristajao je na sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, ali pod uvjetom čuvanja srpskih narodnih posebnosti, te promicao ideju federativnog preuređenja Habsburške Monarhije i okupljanja južnih Slavena u posebnoj federalnoj jedinici. Pisao je protiv ruskog imperijalizma, a 1880-ih oštro napadao i političku suradnju dalmatinskih Srba s autonomašima. Autor njegova nepotpisanog nekrologa u zadarskome Narodnom listu piše da je potkraj života priznao hrvatsko državno pravo i interese. Pisao je o problemu nezavisnosti sudstva (Pravo, 1876). Objavio je brošuru Socializam u sadašnjem obliku 1891, u kojoj je s kršćanskih i s liberalnih pozicija kritizirao teze K. Marxa. Bavio se i filološkim problemom kompozicije Gundulićeva Osmana, tvrdeći da 16–20. pjevanje autor nije ni napisao.