HILLEPRAND VON PRANDAU

HILLEPRAND VON PRANDAU (Prandau), austrijska barunska obitelj podrijetlom iz Tirola. Braća Joachim i Simon iz građanske obitelji Hilleprand dobila su 1579. plemstvo od cara Rudolfa II. Habsburgovca. Viteški naslov s dopunom grba i pridjevak »von Prandau« podijelio je kralj Leopold I. 1674. Petru I; u XIX. st. pridjevak se često javlja kao obiteljsko ime, ali prezime nije službeno promijenjeno. U Hrvatskoj je posjede stekao Petar II. Antun (1676–1767), austrijski izaslanik na turskom dvoru 1699, od 1700. vijećnik Dvorske komore u Beču i komornik Ugarske kr. komore te od 1702. savjetnik u obje komore. Leopold I. podijelio mu je 1704. barunski naslov, a 1723. dobio je od Karla VI. ugarski indigenat. God. 1715. savjetnik je i 1737–45. direktor ustanove Universal-Bancalität, 1745. imenovan je potpredsjednikom Dvorske komore u Beču, 1766. dobio naslov c. k. pravoga tajnog savjetnika. Za zasluge i kao nagradu za pozajmicu, Karlo VI. darovao mu je 1721. valpovačko vlastelinstvo u nekadašnjoj Virovitičkoj županiji (novu darovnicu podijelila Marija Terezija 1749). U Hrvatskoj je od 1725. imao posjed i u Osijeku. Kako u braku s Marijom Anom von Prämbs (umrla 1735) nije imao muškog potomka, njegove su kćeri 1726. izjednačene s muškim nasljednicima. U braku s Marijom Kristinom von Lattermann imao je sina Josipa Ignaca (1748. ili 1749–1816). Na vlastelinstvu su se po Petrovim nalozima 1722–55. isušivale močvare, gradile gospodarske zgrade i ceste, mostovi na rijekama Kravici i Karašici, a uređen je i prijevoz preko Drave kraj Donjeg Miholjca. U Valpovu je 1723–25. izgrađena pivovara. Ondje je on od 1745. naseljivao obrtnike, trgovce i gostioničare iz Kemptena. Pregradnjom i dogradnjom južnoga krila srednjovjekovnoga grada u Valpovu dao je sagraditi dvorac; 1722/23. obnovljena je dvorska kapela sv. Trojstva za koju je nabavljena istoimena oltarna slika J. F. M. Rottmayra von Rosenbrunna (Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku). Dao je 1722. obnoviti crkvu sv. Mihovila Arkanđela u Donjem Miholjcu i graditi crkve u Valpovu (župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, koja se dovršavala 1733–36), Marijancima i Petrijevcima 1754, te u Šljivoševcima 1764. Njegov se portret, djelo E. Hochhausera iz 1750, nalazi u spomenutoj galeriji u Osijeku, gdje su i portreti drugih članova obitelji. Rastrošno živeći u Beču, njegov nasljednik Josip Ignac izgubio je sve posjede osim onih u Slavoniji, kamo je otišao 1789. i preustrojivši upravu vlastelinstvom otplatio dugove. Povećao je površine pod oranicama, sadio voćnjake i dudove i uređivao ribnjake te se zauzimao za povećanje stočnog fonda. Dao je graditi lugarnice, stambene i gospodarske zgrade, škole i crkve, među kojima i današnje župne crkve u Brođancima (Sv. Ana, 1798) i Harkanovcima (Sv. Marija Snježna, 1799). Njegovom su zaslugom u valpovačkoj župnoj crkvi postavljene 1793. orgulje budimskog orguljara Mathiasa Vonbergera (Fonbergera). Kao kolator crkve potpisao je 1792. ugovor u ime općine Valpovo, kao i ugovor u ime vlastelinstva 1804. za nove orgulje u toj crkvi, koje je 1805. postavio C. Fischer, graditelj orgulja iz Apatina (ugovore objavio L. Šaban). U Fischera je naručio i orgulje za crkvu u Petrijevcima, postavljene 1807. Orgulje iz 1793. dao je 1805. prenijeti u kapelu valpovačkog dvorca. U Valpovu je 1795. dao sagraditi kapelu sv. Roka, a 1803–16. novi dvorac; stari je izgorio na prijelazu 1801. i 1802, a s njim i stariji arhiv vlastelinstva te vrijedna knjižnica, koju je u novom dvorcu obnovio. Oko toga dvorca i onoga u Donjem Miholjcu dao je zasaditi perivoje. Njegovim je zauzimanjem 1809. Osijek dobio status slobodnoga kraljevskoga grada, a naselja Valpovo, Donji Miholjac, Čađavica i Moslavina status trgovišta. U valpovačkom dvorcu priređivao je kazališne predstave. God. 1791. u čast ženidbe s trećom suprugom Anom Marijom Pejačević (1776–1863) utemeljio je naselje Josipovac. Uz četiri kćeri imali su i četiri sina, od kojih su dječju dob preživjeli → KARLO, skladatelj i pijanist, i Gustav (Antun Gustav; 1807–1885). Grob Josipa Ignaca u kapeli je sv. Roka. Vlastelinstvom su 1816–30. upravljali njegova udovica i stariji sin Karlo. Gustav je 1816–18. polazio gimnaziju u Osijeku, gdje je njegov otac o. 1809. dao sagraditi kuću. Školovao se potom 1819–22. u Požunu i bečkom Theresianumu, a 1823–28. studirao pravo na Kr. akademiji znanosti u Zagrebu. Ondje je 1827. postao član utemeljitelj Glazbenog društva (Musikverein), budućeg HGZ, te na prvoj glavnoj skupštini 24. XI. izabran za predsjednika. Podupirao je njegovo djelovanje i po odlasku iz Zagreba 1828. Majka je njemu i bratu 1830. predala upravu vlastelinstva, a ona se preselila u Pečuh. Pošto su 1831. podijelili vlastelinstvo, Karlo je imao sjedište u Donjem Miholjcu, a Gustav u Valpovu. Nakon ukidanja kmetstva 1848. izgubili su približno polovicu posjedâ. Gustav je 1848/49. okupio žitelje vlastelinstva u vojnički uvježbanu stražu. Od 1848. upravljao je čitavim vlastelinstvom, koje mu je pripalo nakon bratove smrti 1865. Najveće prihode donosila mu je trgovina drvom. Izlagao je drvenu građu na svjetskim izložbama (London 1862, Pariz 1867) te na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti 1885. na kojoj je izložio i druge proizvode s vlastelinstva; u toj prigodi u Beču je 1885. izdan katalog Die Excellenz Gustav Hilleprand Freiherr von Prandau’schen Domänen Valpo und Donji Miholjac in Slavonien. Herausgegeben von der Administration dieser Domänen. Dobit od trgovine ulagao je u poljodjelstvo i stočarstvo, ali je i gradio škole i crkve te se brinuo za njihovo uzdržavanje. U Valpovu je 1860. dao obnoviti kapelu sv. Roka (od tada obiteljska grobnica) i 1866–69. dvorac (u proširenom perivoju bili su staklenici za uzgoj ukrasnog bilja, voća i povrća), a 1869. izgraditi kupališne objekte na izvoru ljekovite vode kraj Valpova. U političkom je životu sudjelovao od zasjedanja Banske konferencije 26. XI. 1860–17. I. 1861. Od 1861. do smrti zastupnik je u Hrvatskom saboru, uglavnom kao jedan od velikaša, osim 1872–75, kada je zastupao Osijek. Pripadao je Unionističkoj stranci. Na saborskom zasjedanju 1861. dao je 10 000 forinta za utemeljenje JAZU, a te je godine izabran i u Zemaljski kazališni odbor. God. 1872. izabran je u Hrvatsku regnikolarnu deputaciju, koja je s ugarskom deputacijom pregovarala o reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe. Bio je počasni građanin Osijeka, gradski zastupnik i predsjednik Osječke štedionice (od 1867) te donator bolnice, sirotišta i gimnazije, a novčano je pomogao i gradnju kolodvora. God. 1830–38. bio je predsjednikom osječkog Društva prijatelja glazbe (Gesellschaft der Musikfreunde); 1850. dao je novac I. N. Hummelu za utemeljenje glazbenog arhiva novog Društva za crkvenu glazbu (Kirchenmusik Verein), a od 1869. bio je predsjednik odbora za uzdržavanje civilne kapele (Esseker Zivilkapell). Od o. 1872. dobrotvor je bečkog Društva prijatelja glazbe; kao orguljaški virtuoz bio je izabran u komisiju, u kojoj je bio i skladatelj A. Bruckner, za nabavu orgulja za to društvo. U dvorskoj je kapeli u Valpovu 1876. zamijenio orgulje iz 1805. onima koje je 1875. naručio od orguljara u Pečuhu Jozsefa Angstera; ondje je muzicirala njegova kapela za koju je naručivao skladbe od poznatih skladatelja crkvene glazbe. Kao bibliofil obogatio je fond obiteljske knjižnice. Bio je vijećnikom Virovitičke županije za školstvo. Pomagao je školovanje studenata stipendijom iz zaklade (10 000 forinta), koju je utemeljio kada je u Valpovu 1873. dao postaviti spomenik M. P. Katančiću. Iz njegove je ostavštine 1885. utemeljena zaklada za školovanje studenata s vlastelinstva i iz Osijeka, polaznika Pravoslovnog i Mudroslovnog fakulteta te budućega Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Imao je naslove c. k. komornika (od 1849) i c. k. pravoga tajnog savjetnika (od 1872). Umro je u dvorcu u Donjem Miholjcu kao posljednji muški član svoje obiteljske grane i bio pokopan u obiteljskoj grobnici. Jedini sin Koloman umro je 1836, a prije oca umrla je i kći Alvina (1830–1882). Vlastelinstvo su naslijedile i podijelile kćeri Marijana udana Normann von Ehrenfels (1828–1891) i Štefanija udana Mailáth de Székhely (1831–1914). — Arhiv obitelji i vlastelinstva pohranjen je u DA u Osijeku. Iz dvorca u Valpovu 1946. je prenesena u Muzej Slavonije knjižnica obitelji Hilleprand von Prandau i Normann von Ehrenfels, a s njom i velika zbirka rukopisnih i tiskanih muzikalija (875 skladba od 211 autora, među kojima J. Haydn, W. A. Mozart, L. van Beethoven). Dio zbirke s rukopisnim muzikalijama iz druge pol. XVIII. i s poč. XIX. st. pripadao je, čini se, Josipu Ignacu i Ani Mariji Pejačević, a dio sadržava muzikalije koje je Gustav 1857–75. naručivao za svoju kapelu. Na Trgu A. Starčevića u Osijeku, blizu kapucinskog samostana kojem su bili pokrovitelji, obiteljska je kuća s grbom.