HINKOVIĆ, Hinko

HINKOVIĆ, Hinko (Mozer, Mozes; Heinrich), političar, pravnik i publicist (Vinica, 11. IX. 1854 — Zagreb, 3. IX. 1929). Podrijetlom iz židovske obitelji iz koje je poteklo nekoliko visokih dužnosnika varaždinske židovske zajednice. Gimnaziju polazio u Varaždinu i Beču, gdje je 1872. maturirao. Pravo studirao u Leipzigu, Göttingenu, Zagrebu, odakle je relegiran, Beču i Grazu, gdje je studij završio doktoratom 1878. Kraće radio u kotarskom sudu u Karlovcu, zatim kao pristaša Stranke prava uređuje 1878/79. na Sušaku pravaško glasilo Slobodu. U članku Fiat lux zagovarao je »narodno jedinstvo« sa Srbima, a u nastavku Et lux facta est i sa Slovencima te je zbog njih, a i zbog sukoba sa službenom stranačkom politikom – iako ljubimac A. Starčevića, koji ga je nazivao Benjaminom – prestao uređivati list. Od 1883. odvjetnik je u Zagrebu, a na prvim Khuenovim saborskim izborima 1884. izabran je zastupnikom Stranke prava u kotarima Ivanić-Grad i Samobor. Budući da se s E. Barčićem zauzimao za sjedinjenje saborske oporbe – pravaša i nezavišnjaka (obzoraša), ponovno se sukobio s pravaškim čelništvom, istupio 1886. iz Stranke i posvetio se pravničkoj struci. Od 1895. do 1901. živi u Parizu i Londonu, povremeno u Švicarskoj, a potom otvara odvjetnički ured u Crikvenici. God. 1901. pokreće spiritistički časopis Novo sunce, kojemu je urednik i jedan od glavnih suradnika do 1905, a njegovo spiritističko predavanje, Raj i pakao (Novi Sad 1902), koje je te godine održao u Zagrebu, izazvalo je oštru reakciju u katoličkim krugovima. Glavni je branitelj u zagrebačkom, tzv. veleizdajničkom procesu protiv 53 Srbina na čelu s A. i V. Pribićevićem 1909. Zbog procjene da je H. u procesu prekoračio pozitivne pravne norme i sam je osuđen na šest mjeseci zatvora. Nakon osude odlazi u inozemstvo i vraća se u Hrvatsku 1913, kada je kao pristaša Hrvatsko-srpske koalicije na dopunskim izborima izabran za saborskog zastupnika te tako, stekavši imunitet, bio oslobođen izdržavanja kazne. Ujedno je biran i u Ugarski parlament. Po izbijanju I. svjetskog rata odlazi u izbjeglištvo u Francusku, potom u Švicarsku, a u Londonu se pridružuje izbjeglim političarima iz Austro-Ugarske Monarhije, postaje član Jugoslavenskog odbora i neko vrijeme uređuje njegovo glasilo Bulletin. Također drži predavanja u Francuskoj i Velikoj Britaniji te ih tiska u Parizu (1915–17) i Londonu (1917). Pri tome mu pomaže činjenica što je pripadao slobodnim zidarima (1907. pristupio je zagrebačkoj loži Ljubav bližnjega), a Veliki orijent Srbije u izbjeglištvu podijelio mu je visoki 33. stupanj radi lakšeg pristupa utjecajnim zapadnoeuropskim slobodnim zidarima, a i onima u SAD. U ožujku 1917. sudjeluje na sjednici pariških loža Velikog orijenta Francuske, gdje je donijeta rezolucija o južnoslavenskim narodima Austro-Ugarske suprotna talijanskim aspiracijama na dijelove istočne obale Jadrana. Sudionik je pregovora Jugoslavenskog odbora sa srbijanskim političarima koji su urodili Krfskom deklaracijom 1917. Potkraj te godine odlazi u Sjevernu Ameriku, gdje među hrvatskim iseljenicima propagira ideju jugoslavenske države zaobilazeći pitanje njezina unutarnjeg poretka. U SAD u lipnju i srpnju 1918. drži predavanja i u slobodnozidarskim ložama San Francisca i Washingtona. God. 1919. vraća se u Hrvatsku. Razočaran velikosrpskim centralizmom u Kraljevini SHS, zauzima se za federalni državni ustroj. Pristupa slobodnozidarskoj loži »Ivan grof Drašković«, ali se zbog njezine provladine usmjerenosti priklanja loži »Pravednost«, iz koje istupa 1927. Tumačenja Hinkovićeva pristupanja rimokatoličkoj vjeroispovijesti 1883. izazvala su polemiku nakon njegove smrti između L. Šika i katoličkih krugova. Publicističke radove, podlistke, memoarsku prozu i političke članke objelodanjivao u periodicima Pravo (1873/74–1875/76), Agramer Zeitung (1874, 1891–92, 1896, 1901), Agramer Presse (1877), Narodne novine (1882, 1889, 1896–1900, 1903), Sloboda (1884, 1909), Agramer Tagblatt (1896, 1900–01, 1903, 1909), Sport (1897), Nada (1898, 1900), Prosvjeta (1900), Hrvatska (1902), Novo sunce (1902–05), Novi list (1903–06), Obzor (1903, 1907–08, 1910–11, 1919, 1921–25), Tajinstveni svet (1904), Tršćanski Lloyd (1905), Pokret (1906–10), Zvono (1907), Srbobran (1908–11), Materinska riječ (1909), Pester Lloyd (Budimpešta 1909), Hrvatski pokret (1910–12, 1914), Slovenski jug (1911–12, 1917), Dubrovnik (1912), Paris journal (1912), Revue anthropologique (Pariz 1916), Jadran (Buenos Aires 1917), Jugoslovenska država (1917), Le Rappel (Pariz 1917), Narod (1917), Glas Crnogoraca (Cetinje 1918), New York Times (1918), Jug (1919), Riječ SHS (1919), Tribuna (1919), Jugoslavenska obnova – njiva (1920), Riječ (1922), Zagreber Tagblatt (1923), Književna republika (1924/25), Morgenblatt (1926–27), Nova Evropa (1929) i dr. Baveći se položajem Hrvatske, napose financijskim, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe publicirao je kao knjižice rasprave (1879), predizborne (1881) i saborske govore (1885). H. je bio poznat i kao pravni pisac. Opsežna je njegova suradnja u Mjesečniku Pravničkog društva u Zagrebu (1881–83, 1888–89, 1891, 1899), a komentarima i predgovorima popratio je, među ostalim, Odvjetnički red od 24. srpnja 1852 (Zagreb 1883), Kazneni zakon od 27. svibnja 1852 (Zagreb 1884) i Stečajni red od 18. srpnja 1859 (Zagreb 1884). Prema I. Politeu (1929), H. se razvio u Europljanina i kozmopolita koji zna da građanin svijeta ostaje još uvijek građaninom države koju njegov narod ima pravo da stvori.