Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GRGUR (Gregorius), nadbiskup (Zadar, prva pol. XII. st. — Zadar, o. 1196). U historiografiji navodi se da potječe od zadarskog roda Grisogono. U rodnom gradu stupio je u Benediktinski red i postao svećenikom. Do oko 1172. o njemu se ništa ne zna, a tada ga je, najvjerojatnije na zagovor splitskog nadbiskupa Gerarda, papa Aleksandar III. imenovao barskim biskupom. Proučavajući prošlost barske crkve i upoznavši sadržaj starih pisama i dokumenata, stao se baviti mišlju da obnovi Barsku nadbiskupiju. U tom nastojanju imao je potporu splitskog nadbiskupa Rajnerija koji je u Bar poslao svoje izaslanike, splitske kanonike Ferra i Rajnerija, koji su s Grgurom raspravljali o prvenstvu Splitske nadbiskupije u Dalmaciji. Tada je G. priznao jurisdikciju splitskog nadbiskupa nad čitavom Dalmacijom i o tome — nedatiranim pismom upućenim poslije 22. VIII. 1177 — obavijestio samog nadbiskupa Rajnerija. G. se obvezao da će prigodom skorašnjeg boravka u Rimu pred papom posvjedočiti Rajnerijeva metropolitska prava nad biskupijama u Dalmaciji, a ovaj će se kao papinski legat zauzeti u pape da barski biskup dobije nadbiskupski palij. Rajnerije se zauzeo za Grgurovu stvar, najvjerojatnije na III. lateranskom saboru u Rimu u ožujku 1179. Promjena u tom smislu uslijedila je uskoro budući da se G. u pismu kanonicima Ferru i Rajneriju — u kojem ih obavješćuje 1179. da će za svoga skorašnjeg boravka u Rimu ispuniti svoj dio obveze i pred papom posvjedočiti primat splitskog nadbiskupa — naziva barskim nadbiskupom (antiuarensis humilis archiepiscopus). Na poč. 1180-ih raški veliki župan Stefan Nemanja ugrožavao je Bar namećući stanovnicima godišnji danak koji oni nisu mogli platiti. O tim nevoljama pisao je G. splitskom kanoniku i papinskom legatu Gvalteriju između 1180. i 1183. Nemanja je zauzeo Bar 1183, a G. ga napušta te se u kolovozu 1189. spominje u Dubrovniku. Odatle je preko Splita, gdje je želio posjetiti grob nadbiskupa Rajnerija, stigao u Zadar i nastanio se u samostanu sv. Krševana. God. 1194, kada je nastupio kao svjedok prigodom razgraničenja templarskih i benediktinskih posjeda, naveden je s titulom barskog nadbiskupa, ali se tog naslova odreknuo prije sastavljanja oporuke oko 1196. u kojoj se naziva »nekoć Božjom milošću nedostojni barski nadbiskup«. Oporukom je samostanu sv. Krševana ostavio knjige, biskupski štap, dvije mitre, pluvijal, planitu, dalmatiku, košulju i mocetu, štolu, manipul i cingulum te dekret, pontifikalni misal i matutinal. U našoj historiografiji bilo je pokušaja da mu se pripiše autorstvo povijesnog spisa Ljetopis popa Dukljanina (→ DUKLJANIN).

LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, str. 200–201; 7. 1817, str. 17, 23–27. — G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, 2. Budae 1829, 297; VII/1. 1831, str. 163–164. — I. Kukuljević Sakcinski: Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, I/1. Zagrabiae 1861, 35. — A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 12. — I. Kukuljević Sakcinski: Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, 2. Zagreb 1875, 106–107, 111, 115, 173, 178. — F. Rački: Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća. Rad JAZU, 1886, 79, str. 142. — I. Marković: Dukljansko-barska metropolija. Zagreb 1902, 57, 60–62, 73–75, 172, 188. — K. Jireček: Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 1904, 26, str. 167–168. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2. Zagreb 1904, 159, 163, 170, 270, 282. — M. Faber: Pravo barskih nadbiskupa na naslov »primas Srbije«. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 17(1905) 1/4, str. 453–454, 460, 462, 466–467. — V. Vučetić: Spomenici dubrovački. Srđ, 5(1906) 1, str. 54–55. — D. Gruber: O dukljanskoj i dubrovačkoj nadbiskupiji do polovice XIII. stoljeća. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 1912, 14, str. 36, 41–42, 145, 149–152, 160–161. — S. Stanojević: Borba za samostalnost katoličke crkve u Nemanjićkoj državi. Beograd 1912, 64–65, 68. — K. Jireček: Veliki knez Mihajlo. Južnoslovenski filolog (Beograd), 1(1913) 1/2, str. 106. — L. Thallóczy, K. Jireček i E. Šufflay: Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, 1. Vindobonae 1916, 33–36. — F. Šišić: Letopis popa Dukljanina. Beograd—Zagreb 1928, 81–82. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 1. Split 1963, 166. — Đ. S. Radojičić: Un poème épique yougoslave du XIe siècle. Les »gesta« ou exploits de Vladimir prince de Dioclée. Byzantion (Bruxelles), 35(1965) 2, str. 529. — J. Kovačević: Od dolaska Slovena do kraja XII veka. U: Istorija Crne Gore, 1. Titograd 1967, 403, 409. — S. Ćirković: Zeta u državi Nemanjića. Ibid., II/1. 1970, str. 3, 15. — N. Banašević: Letopis popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd 1971. — J. Buturac i A. Ivandija: Povijest Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb 1973. — K. Jireček: Istorija Srba, 1. Beograd 1978. — D. Bogdanović: Počeci srpske književnosti. U: Istorija srpskog naroda, 1. Beograd 1981, 226. — J. Kalić: Borbe i tekovine velikog župana Stefana Nemanje. Ibid., str. 253. — B. B. Šekularac: Dukljansko-zetske povelje. Titograd 1987. — F. Šanjek: Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1. Zagreb 1988. — V. Ćorović: Istorija Srba, 1. Beograd 1989. — E. Peričić: Sclavorum regnum Grgura Barskoga. Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb 1991.
 
Pejo Ćošković (2002)