GRGUR

GRGUR (Gregorius), nadbiskup (Zadar, prva pol. XII. st. — Zadar, o. 1196). U historiografiji navodi se da potječe od zadarskog roda Grisogono. U rodnom gradu stupio je u Benediktinski red i postao svećenikom. Do oko 1172. o njemu se ništa ne zna, a tada ga je, najvjerojatnije na zagovor splitskog nadbiskupa Gerarda, papa Aleksandar III. imenovao barskim biskupom. Proučavajući prošlost barske crkve i upoznavši sadržaj starih pisama i dokumenata, stao se baviti mišlju da obnovi Barsku nadbiskupiju. U tom nastojanju imao je potporu splitskog nadbiskupa Rajnerija koji je u Bar poslao svoje izaslanike, splitske kanonike Ferra i Rajnerija, koji su s Grgurom raspravljali o prvenstvu Splitske nadbiskupije u Dalmaciji. Tada je G. priznao jurisdikciju splitskog nadbiskupa nad čitavom Dalmacijom i o tome – nedatiranim pismom upućenim poslije 22. VIII. 1177 – obavijestio samog nadbiskupa Rajnerija. G. se obvezao da će prigodom skorašnjeg boravka u Rimu pred papom posvjedočiti Rajnerijeva metropolitska prava nad biskupijama u Dalmaciji, a ovaj će se kao papinski legat zauzeti u pape da barski biskup dobije nadbiskupski palij. Rajnerije se zauzeo za Grgurovu stvar, najvjerojatnije na III. lateranskom saboru u Rimu u ožujku 1179. Promjena u tom smislu uslijedila je uskoro budući da se G. u pismu kanonicima Ferru i Rajneriju – u kojem ih obavješćuje 1179. da će za svoga skorašnjeg boravka u Rimu ispuniti svoj dio obveze i pred papom posvjedočiti primat splitskog nadbiskupa – naziva barskim nadbiskupom (antiuarensis humilis archiepiscopus). Na poč. 1180-ih raški veliki župan Stefan Nemanja ugrožavao je Bar namećući stanovnicima godišnji danak koji oni nisu mogli platiti. O tim nevoljama pisao je G. splitskom kanoniku i papinskom legatu Gvalteriju između 1180. i 1183. Nemanja je zauzeo Bar 1183, a G. ga napušta te se u kolovozu 1189. spominje u Dubrovniku. Odatle je preko Splita, gdje je želio posjetiti grob nadbiskupa Rajnerija, stigao u Zadar i nastanio se u samostanu sv. Krševana. God. 1194, kada je nastupio kao svjedok prigodom razgraničenja templarskih i benediktinskih posjeda, naveden je s titulom barskog nadbiskupa, ali se tog naslova odreknuo prije sastavljanja oporuke oko 1196. u kojoj se naziva »nekoć Božjom milošću nedostojni barski nadbiskup«. Oporukom je samostanu sv. Krševana ostavio knjige, biskupski štap, dvije mitre, pluvijal, planitu, dalmatiku, košulju i mocetu, štolu, manipul i cingulum te dekret, pontifikalni misal i matutinal. U našoj historiografiji bilo je pokušaja da mu se pripiše autorstvo povijesnog spisa Ljetopis popa Dukljanina (→ DUKLJANIN).