GRISOGONO

GRISOGONO, plemićki rod u Zadru. U starijoj historiografiji (D. Farlati) navodi se da se rod prvotno zvao Gega (Ghega), što je naziv za stanovnike na sjeveru Albanije; isti pisac kazuje da je iz tog roda potekao → GRGUR, barski nadbiskup. Većina povjesničara drži da rod pripada izvornom zadarskom plemstvu. Ime mu je izvedeno iz imena sveca zaštitnika Zadra Krševana (Grisogonus). Patronimik »de Grisogono« zabilježen je u različitim oblicima (de Chrisogono, Crisogono, Crissogono, Glissogolis, Grisogoni, Grisogonis, Grisouano, Grissoganis, Grixogonis; J. Baraković naziva članove roda Grižogonima). Najvjerojatnije je prvi poznati član Koša (Coscia, Cossa Grisogoni); on je 1190. među zadarskim plemićima koji vraćaju benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun, a 1208/09. spominje se kao svjedok. Martin »de Grisogonis« bio je jedan od rektora Zadra 1260. i zabilježen je u popisu zadarskog plemstva 1283. U popisu plemićkih domova u Zadru iz te godine (prijepis Faustina Fanfonje iz 1762, Arhiv HAZU, sign. IIb 169), naveden je kao jedan od vlasnika Marin. Njegova suvremenica bila je Zoila, predstojnica benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru (1262). God. 1289. Domin je imao posjed na Ugljanu, a njegov sin Ivan zabilježen je kao svjedok. Neki članovi roda navedeni su u XIII. st. s patronimikom »de Mauro« (od imena Maurus, Mavro). Krševan »de Mauro« bio je zadarski izaslanik u Mletke 1247/48. te do 1261. više puta egzaminator (ovjerovitelj dokumenata) i sudac. Utemeljitelj je grane obitelji koja se u dokumentima može pratiti do pol. XV. st. Potomci su mu zabilježeni s patronimikom »de Grisogono« (Grisogoni, Grisogonis) i poslije s obiteljskim imenom Grisogono. Jedna grana nazivala se → BORTOLAZZI (Grisogono Bortolazzi); iz te je grane → FEDERIK, liječnik i kozmograf. Krševan je imao četiri sina. Prvi se spominje Federik, od 1270-ih egzaminator i sudac egzaminator, svjedok pri sklapanju mira između Nina i Raba 11. XII. 1284, zastupnik Zadra pri zaključenju ugovora s Jakovom de Foligno, zadarskim nadbiskupom, o upravljanju dohotkom katedrale 1302. Imao je posjede u okolici Nina. Umro je prije 17. X. 1312. Njegov se brat Bartol spominje od 1278. Bio je jedan od zadarskih zastupnika pri određivanju međa posjedâ Zadra i Raba na Pagu 1289, jedan od jamaca pri sklapanju mira između bribirskoga kneza Jurja I. i Mletačke Republike u Obrovcu 28. III. 1294, zastupnik pri sklapanju mira između Zadra i Mletačke Republike 24. IX. 1313. te 1319. potestat Šibenika. Imao je posjede u Crnom i Ozrinju te solane na Pašmanu. Umro je prije 12. XII. 1326. Treći brat Filip imao je također posjed u Crnom i bio egzaminator kao i četvrti brat Mavro. On je imao posjed u Bokanjcu, a kupnjom je 1297. stekao i druge posjede. Umro je prije 27. XI. 1300. Obiteljsku lozu ove grane nastavljaju u trećem koljenu potomci braće Federika i Bartola. Federikov sin Andrija bio je 1323. sindik Zadra i prokurator Ugolina Giustiniana, zadarskoga kneza te egzaminator i sudac egzaminator. Imao je posjede na Pašmanu (vinogradi) i kraj Gaženice. Spominje se u popisu zadarskog plemstva 1346. Njegov brat Filip imao je o. 1338. solane na Pagu, a s bratom Mavrom i posjed u Podiću. Mavro se o. 1337. spominje kao vitez (miles), a umro je prije 5. XII. 1340. Četvrti brat Petar obavljao je službu egzaminatora 1340. Njihov stric Bartol imao je kćeri Chagu i Magdalenu i tri sina. Sin mu Filip sastavio je 16. XI. 1327. oporuku, a drugi sin Franjo je umro prije 7. X. 1347. Supruga mu Pelegrina, kći Koše de Saladinija, donijela je u brak 1341. znatan miraz (1600 libara), a 1359. kupila solane na Pagu i zemljišta kraj Zadra. Dana 22. VI. 1384. sklopila je ugovor s Dubrovčaninom Jurjem Miljanovićem, koji se obvezao da će na pašmanskom posjedu sagraditi crkvicu po uzoru na crkvu sv. Ivana u zadarskoj luci. God. 1388. zadarsko Tajno vijeće dopustilo joj je da svoje posjede u Petrčanima daruje ženskom benediktinskom samostanu sv. Katarine u Zadru (njezinim sredstvima taj je samostan bio popravljen 1382. i tada); to je potvrđeno u oporuci od 12. V. 1390. kojom je darovala sredstva za gradnju samostana uz crkvu sv. Dujma na Pašmanu za franjevce malobraćane iz Bosne i sve svoje posjede na istom otoku (samostan se i danas nalazi u naselju Kraj na istočnom dijelu, a sagrađen je 1392). Iste godine obnovljeni su Pelegrininom donacijom crkva i samostan sv. Katarine u Zadru, za koje ona kupuje neko zemljište 2. IV. 1392. kada se posljednji put spominje. Mavro, brat njezina supruga Franje, bio je egzaminator i više puta izvršitelj oporuka. Imao je posjed u dolini sv. Vigilija, a umro je prije 8. IV. 1338. — Četvrtom koljenu ove grane roda iz Federikova ogranka pripadali su njegovi unuci, sinovi Andrije, Filipa i Petra. Andrijin sin Krševan bio je u Zadru rektor 1369. i sudac (iudex curie maioris Jadre ad cinilia) 1375. God. 1381. kupio je posjed u Čudomiriću. Njegov brat Mavro spominje se od 1362. kao vlasnik pašnjakâ kraj Suhovara. U Zadru je bio rektor 1370/71. i sudac 1372. Umro je prije 11. X. 1381. Udovica trećeg brata Nikole, Desiça, spominje se 24. VIII. 1362. kao vlasnica posjedâ u Suhovarama. Sin njihova strica Filipa Federik spominje se samo 1343. kao sudac egzaminator. Stric mu Petar imao je tri sina, Ivana, Mavra i Marka, te kćer Katarinu, redovnicu samostana sv. Marije u Zadru. Ivan i Mavro imali su o. 1362. pašnjake u Suhovarama. Mavro je od 1370. bio više puta sudac egzaminator i sudac te rektor 1386/87, 1399. i 1402. Bio je među onim Zadranima, koji su na zahtjev kralja Žigmunda morali doći u siječnju 1397. u Knin, optuženi za ubojstvo kraljice Elizabete 1387. i kao kraljevi protivnici (oslobođeni su u veljači). Mavro je umro između 7. I. i 16. V. 1402. Iz Bartolova ogranka, četvrtom koljenu pripada Mavro, sin Franje, rektor u Zadru 1368. i posjednik na Pašmanu, u Čudomirićima te solana na Pagu. Umro je prije 24. II. 1375. Imao je brata Andriju, koji je umro prije 1. II. 1394. Sin Andrijina strica Mavre, Bartol, bio je nakon zadarsko-mletačkog mira 1346, talac u Mlecima do 1354. kada su mu mletačke vlasti dopustile povratak u Zadar, gdje je nakon uspostave vlasti kralja Ludovika I. u Dalmaciji (1358) bio rektor 1358. i 1366. te knez Paga 1368/69. Uza zemljišne posjede (Brda, Kopral, Suhovare i dr.) imao je solane na Pagu. Umro je prije 7. XII. 1373. — Petom koljenu iz Federikova ogranka pripadaju njegovi praunuci. Federik i Andrija sinovi Krševana Andrijina, bili su također između 1374. i 1397. više puta suci egzaminatori, suci i rektori. Njihov stric Mavro Andrijin imao je i kćer Kaču (Cacchia) i tri sina Ivana, Krešu i Andriju. Drugi stric Nikola Andrijin imao je sina Andriju, koji je bio istaknut Zadranin potkraj XIV. i na početku XV. st. Bio je član više zadarskih izaslanstava; tako u listopadu 1382. kraljici Mariji u Budim po njezinoj krunidbi u rujnu, potom 8. I. 1388. kralju Žigmundu za pomoć protiv bosanskoga kralja Tvrtka I, koji je ugrožavao dalmatinske gradove, te Žigmundu i kraljici Mariji u svibnju 1390, kada se većina gradova u Dalmaciji, osim Zadra, podvrgnula Tvrtkovoj vlasti ili je to namjeravala. Andrija je u siječnju 1394. kao jedan od rektora Zadra sa zadarskim plemićima sklopio u ime grada savez s hrvatsko-dalmatinskim banom Butkom Kurjakovićem i njegovim nećakom Karlom protiv svih Žigmundovih neprijatelja. Iste godine u ožujku, za pobune Pažana, jedan je od vijećnika, pomoćnika Damjana de Nassisa, zapovjednika galije upućene protiv buntovnikâ. Andrija je rektor bio i 1397, vijećnik Tajnog vijeća 1395. i 1399. te jedan od upravitelja (provisor) Paga 1396. I on je 1397. morao po Žigmundovu nalogu doći u Knin. U studenom 1398. prisutan je dočeku austrijskog nadvojvode Albrechta IV; 1399. jedan je od izaslanika u Šibenik, a u kolovozu 1402. bio je među plemićima koji su dočekali A. Aldemariska, namjesnika kralja Ladislava Napuljskog u Ugarskoj i Hrvatskoj. Spominje se i 1407. Bratić Nikole Andrijina, Federik Filipov, imao je samo kćer Marchetu. Njezin rođak iz istog ogranka Ivan, sin Mavre Petrova, bio je u Zadru rektor 1402. i možda 1389. Vjerojatno je njegov nezakoniti polubrat bio slikar Tomo, koji je 1399. sklopio ugovor o slikanju ukrasa u kući suknara Nikole. Petom koljenu iz Bartolova ogranka pripadao je samo Antun, sin Bartola Mavrova, koji je u Zadru bio rektor 1388/89, 1394, 1397, 1402. i 1404–06. God. 1409. spominje se kao vitez; 5. IX. dobio je od Mletačke Republike građansko pravo, a umro je prije 3. XI. te godine. Imao je posjed u Maloj Gladuši i solane na Pagu. — U šestom koljenu pripadao je Federikovu ogranku Ivan, sin Andrije Nikolina. Smrtno je ranjen u veljači 1407. kraj utvrde Novigrad u zadarskoj okolici u sukobu s četama krbavskoga kneza Karla Kurjakovića. Šestom koljenu iz Bartolova ogranka pripadali su sinovi viteza Antuna Bartolova. Ivan se spominje od 1403. kao admiral (admiratus, admiral zadarske luke – N. Čolak), 1405. potpisuje se i kao kraljevski vitez (miles regius), a 3. XI. 1409. sastavio je oporuku. Brat mu je Bartol imenovan 1433. za soprakomita zadarske galije i izjednačen s komitima u mletačkoj mornarici; tu je dužnost obavljao i 1440. Oporuku je sastavio 19. II. 1453. On je posljednji od potomaka Krševana »de Mauro« iz XIII. st. za kojeg se može tvrditi da pripada toj grani roda. — Od prve pol. XIV. st. spominju se i pripadnici nekih drugih grana. Šimun, dekan samostana sv. Krševana u Zadru, krstio je 7. VII. 1373. u samostanskoj crkvi Ivanu, kćer hercega Karla Dračkog, rođenu u Zadru 25. VI (C. F. Bianchi). Umro je 1409. Ivan je bio 26. I. 1357. jedan od izaslanika Zadra kralju Ludoviku I. s molbom da primi grad pod svoju zaštitu. Poslije se Ivan spominje kao kraljevski vitez. Nakon uspostave Ludovikove vlasti u Zadru, Ivan je bio knez Nina 1359–65. i Splita od 1364. Kada su Splićani 1367. izabrali drugoga kneza, morali su po kraljevu nalogu ponovno izabrati Ivana za još dvije godine. Umro je prije 30. I. 1378. Sin mu Andrija bio je u rujnu 1366. te na poč. 1367. i 1369. njegov namjesnik na položaju splitskoga kneza (J. Alačević, V. Rismondo), a u Zadru sudac egzaminator 1390. Umro je prije 16. XI. 1393. Njegov brat Dujam (Doyco) bio je također 1397. među plemićima, koji su morali poći kralju Žigmundu u Knin, a sin mu se Ivan spominje 1435. i 1442. Braća Ivan i Krešo (možda istovjetni s Ivanom i Krešom, sinovima Mavre Andrijina iz petoga koljena Federikova ogranka grane Krševana de Mauro), bila su među hrvatskim plemićima koji su nastojali na hrvatsko-ugarsko prijestolje dovesti hercega i kasnije kralja Karla Dračkog, a nakon njegove smrti (1386) njegova sina Ladislava Napuljskog. Na poč. 1389. pratili su Ivan i Krešo bivšega zagrebačkog biskupa P. Horvata na putu u Gaetu kraljici Margareti, majci Ladislava Napuljskog, i uspjeli se spasiti u brodolomu galije. Ladislav Napuljski nagradio je 1392. Ivana (Krešo je već bio mrtav), darovavši mu utvrdu Obrovac za vjernost i usluge njemu i ocu mu Karlu Dračkom. Ivan je u darovnici nazvan »Cambellanus et familiaris Ladislai regis« (komornik i dvorjanik kralja Ladislava). God. 1414. bio je Andrija zvan »Scode« činovnik u upravi za promet solju i tridesetnicu u Zadru. Njegov sin Ivan boravio je 1414–36. kao talac u Mlecima, a vjerojatno je istovjetan s Ivanom, koji 1442. sa slikarom Dujmom Martinovim utemeljuje društvo za trgovanje domaćom vunom. Andrija Ivanov, vjerojatno njegov sin, posjeduje stoku na Ižu i bavi se poslovima (1462–67). Sin mu je možda Antun Andrijin, sudac u Zadru 1464. te 1468. izaslanik zadarske komune u Mletke s izvješćem o turskim pustošenjima i molbom za pomoć. Biran je osamnaest puta za kneževa savjetnika (1445–75). Ivana Andrijina, vjerojatno njegova brata, nazivale su mletačke vlasti svojim najvjernijim vitezom i 1467. dale mu neke zemlje mjesto posjeda koji mu je oteo krbavski knez Tomo Kurjaković, a 1480. feud Vranu na doživotno uživanje. Poginuo je 1483. ratujući s mletačkom vojskom protiv Ferrare. — Od XV. st. članovi roda češće nose nadimke. Nadimak »Schodenich« (Scodonich) imali su Antun (spominje se 1442–52) i Andrija, sudac konzul u Zadru 1447. Antun zvan »Borsich« bio je sudac egzaminator 1443, a iste godine tu službu obavlja njegov sin Ivan, koji je 1472. izabran za tribuna. Ivan zvan »Duiconich« bio je zadarski sudac 1444, Zoilo zvan »Dicouich (Ducouich)« izabran je 1472. za kneževa savjetnika, a spominje se i 1487. Ivan zvan »Scutarin« umro je prije 22. II. 1510. kada se spominje njegov sin Alvise, vlasnik maslinika na Pašmanu. Posjede na Ugljanu imao je Ivan zvan Bure (o. 1509; vjerojatno su s njim u rodu članovi koji se 1594–1600. spominju kao zvani Burić, Burić ili Grisogono, Grisogono ili Burić). Potkraj XV. i u prvoj pol. XVI. st. ističu se Mavro, sin Antunov, i njegovi rođaci. On je u srpnju 1489. izaslanik zadarske komune u Mlecima, 1493. prokurator je moći sv. Šimuna, a 1506. spominje se kao bivši prokurator gubavaca smještenih izvan Zadra. Njegov brat Donat biran je za kneževa savjetnika 1493. i 1502. i suca 1502. Mavrovi sinovi Antun i Marin imali su posjed Žganice i na Ugljanu; Marin je sedamnaest puta biran za kneževa savjetnika 1523–40. Ivan, sin njegova strica Donata, bio je također posjednik (Petrčani, Zaton, Zapat, okolica Nina). Sestra mu Nikolica (Coliza) bila je redovnica u samostanu sv. Dimitrija u Zadru; oporučno je 1527. ostavila legat zadarskom samostanu sv. Dominika. Jeronim, Tomin sin spominje se od 1508. kao poslovni čovjek. U siječnju 1519. rektori Zadra poslali su ga bosanskom paši i nakon povratka isti mjesec u Mletke da izloži tegobe Zadrana zbog turskih pustošenja njihovih posjeda u okolici grada. Imao je brata Ivana i dvije sestre Margaretu i Paulu, redovnicu samostana sv. Marije u Zadru (o. 1504–15). Možda je Jeronimov sin bio Franjo, pisac Zadarske kronike 1530, koji se potpisao »Francesco qm. Girolamo Grisogono« (Bianchi). Ta se kronika u XVIII. st. čuvala u kneza Faustina Fanfonje. God. 1522. spominje se u Zadru liječnik Antun; u popisu zadarskog stanovništva 1527. nije zabilježen. U tom popisu navedena je bolnica roda Grisogono; na poč. XVI. st. uzdržavali su i ubožnicu. Oko pol. XVI. st. živjela je u Mlecima Marzia (Martia Chrysogona), kći Jeronima, koju su njezini suvremenici spominjali kao pjesnikinju; stihovi joj nisu poznati. Ludovik Paskvali, kotorski pjesnik, posvetio joj je zbirku soneta Rime volgari (Venecija 1549) i u njoj dva soneta (objavio A. Bacotich) u kojima ističe njezinu ljepotu i um. Književni povjesničari (Đ. Körbler) drže da je ona tu zbirku ili izdala ili nadgledala njezino tiskanje. Bernardino Chrisolpho posvetio joj je svoj prijevod s latinskoga na talijanski djela M. Marulića De laudibus Herculis… (Delle eccelenti virtù, et maravigliosi fatti di Hercole… Venecija 1549; dio njegove posvete Marziji objavio Bacotich). Marzia je pokopana u crkvi sv. Dominika u Zadru, gdje joj je bratić Jeronim 1594. dao postaviti nadgrobni spomenik s natpisom (tekst objavio C. F. Bianchi). Jeronim, hrvatski pjesnik, čiji biografski podatci nisu poznati, bio je vjerojatno njezin suvremenik. Pisao je sonete, a poznata je samo jedna pjesma pisana u osmercima (tekst objavila Marija Salzmann-Čelan), zabilježena pod latinskim naslovom Hieronijmi Chrijsogoni opuscula rkp. koji se od 1659. nalazi u Bodleian Library u Oxfordu (sign. MS Pelden Supra 95). Petar je bio izaslanik zadarskoga plemićkog vijeća u Mletke 1557. s molbom za pomoć u hrani radi slabe žetve i zabrane uvoza žitarica. Franjo, natpop zadarskoga Kaptola, prisutan je u rujnu 1566. dijecezanskoj sinodi u Zadru. God. 1573. generalni providur Alvise Grimani preporučuje ga Mletačkoj Republici zbog njegovih zasluga za Ciparskog rata 1570–73. Julije je bio natpop i kanonik Zavoda sv. Jeronima u Rimu (imenovan 1589). Jeronim je bio sindik i prokurator redovnica samostana sv. Marije u Zadru 1579–93, a Federik činovnik u službi zadarskoga kneza 1594. i prokurator moći sv. Šimuna 1579. i 1625. U popisu zadarskog stanovništva iz 1608. zabilježeno je osam obitelji Grisogono (jedna obitelj manje nego 1527) i dvije Bortolazzi (1527. tri obitelji iz te grane). U popisu iz 1608. navodi se doktor prava Ivan; 1616. bio je državni odvjetnik za Dalmaciju (avvocato fiscale per la Dalmazia). Njegov je suvremenik Ludovik, fizik vojne bolnice u Zadru od njezina utemeljenja (1575; djelovala je u kući Š. Cedulinija). Viktor, dominikanac, položio je redovničke zavjete 1591, školovao se u Bologni 1600/01. i 1601. položio lektorski ispit; 1611. magistar je teologije, a 1622. imenovan za rektora Generalnog učilišta u Zadru. Franjo, sin Jeronima, doktor obaju prava, obranio je doktorat u Padovi 20. X. 1604 (M. P. Ghezzo). Njegovi suvremenici bili su → ŠIMUN, gospodarski pisac i merkantilist, Kornelije, koji je bio u austrijskoj vojnoj službi i njegov sin Jakov; tiskani su govori koje je Jakov, zadarski poslanik, govorio pri izborima za mletačke duždeve Antonija Priuloje (Oratione. Venecija 1619) i Francesca Contarinija (Orazione. Venecija 1624); te godine ima naslov viteza (cavalier). Dužd Giovanni Cornelio imenovao ga je 1629. guvernerom Nina. Brat mu Jeronim bio je u austrijskoj vojnoj službi. Na prijelazu iz XVI. u XVII. st. spominje se kapetan Julije i njegov brat Pompej koji je imao tri sina. Jedan od njih Jeronim, doktor obaju prava, prepisao je 1658. tekst lekcionara iz Arhiva Kaptola u Zadru, s legendom o mučeništvu sv. Krševana (Descriptio Passionis Beatissimi Chrysogoni Martiris) i opisom prijenosa moći sv. Stošije iz Carigrada u Zadar 804 (Narratio historica circa B. Anastasiam…). Prijepis je 1658. ovjerovio Šime Brajčić, javni bilježnik u Zadru (rkp. prijepisa u DA u Zadru, sign. Misc. sv. 9, III, Poz. br. 2). Jeronimov brat Federik bio je pukovnik; vjerojatno je njemu pripadala zbirka knjiga spomenuta u Inventari dei beni di Federigo Grisogono (DA Zadar, fond zadarski knezovi – Ottavio Labia 1660–64, unico, 136–137). Federikov brat Ludovik, doktor (vjerojatno prava), prijateljevao je i dopisivao se s povjesničarom I. Lučićem (1665 – B. Poparić), koji mu je slao svoja djela na dar (Vita B. Joannis…, Rim 1658; De Regno Dalmatiae…, Amsterdam 1666. i Memorie istoriche di Tragurio, Venecija 1673). Ludovik je 1664. bio među utemeljiteljima društva Accademia cinica kojoj su se članovi zanimali za lijepe umjetnosti, pjesništvo i govorništvo. Njegov suvremenik bio je Ivan, koji je molio Lučića da mu pošalje izvorni tekst djela De Regno Dalmatiae…, jer je mislio da je izdanje iz 1666. bilo podvrgnuto mletačkoj cenzuri (podatak iz pisma Lučića Ponteu od 22. V. 1669 – Poparić). Taj je Ivan možda istovjetan s Ivanom koji je 1674. opisao zadarske starine (pismo u Arhivu Dominikanskog samostana u Zadru – E. Böttner); on je poznavao i služio se djelima povjesničara od antike do Lučića. Jakov, sin Bartola, primljen je 1690. među plemiće Trogira; taj je ogranak izumro nakon 1697. s njegovim sinom Bartolom, zvanim Cripina. Nadimak »Francossovechi« imala je grana roda s posjedom Islamom od o. pol. XVII. st. Kada je u Zadru 1694. počelo djelovati književno društvo Accademia dei Incaloriti, jedan od utemeljitelja i predsjednik bio je Antun, sin kapetana Ludovika i Margarete Kanavelić iz Korčule. Društvo je o. 1699. djelovalo u njegovoj kući. Pripisuje mu se autorstvo djela Grammatica illirica i dviju zbirka talijanskih soneta (sve tiskano u Veneciji 1698; nije sačuvan ni jedan primjerak. — G. Sabalich prema rkp. Anonima iz Zadra Notizie istoriche della città di Zara iz 1797, u ostavštini zadarske obitelji Filippi). Jedna se Antunova pjesma nalazi u rukopisnoj zbirci Alcune poesie degli Accademici Incaloriti per la partenza della carica di S. E. Giovanni Minelli conte di Zara. Tajnik Akademije bio je svećenik Ivan, vjerojatno istovjetan s onim koji se školovao u zadarskom Seminario latino diocesano Florio. Od 1704. bio je kanonik, a od 1716. natpop zadarskoga Kaptola. God. 1721. stekao je doktorat obaju prava u Padovi. Nakon smrti V. Zmajevića, zadarskog nadbiskupa, izabran je 1745. za generalnog vikara; bio je i generalni vikar nadbiskupa M. Karamana, nadbiskupski kancelar, savjetnik Svetog uficija, prosinodalni egzaminator i ispovjednik zadarskih redovnica. Pisao je i prigodne sonete (jedan objavio Sabalich). Ivan je ustupio Mletačkoj Republici 1726. svoj posjed nedaleko zadarske četvrti sv. Marka (u posjedu roda od 1531; današnji Arbanasi) gdje su naseljeni albanski doseljenici. Umro je 1765 (K. Krstić) ili 1766 (Bianchi) kao posljednji muški potomak zadarskih Grisogona. Lozu roda nastavljaju pripadnici grane Bortolazzi. Ivanove posjede naslijedili su nećaci po ženskoj lozi iz obitelji Cerineo iz Trogira i zadarske obitelji Franceschi, koji su prezimenu dodavali i prezime Grisogono (Cerineo Grisogono, Cerineo Lucio Grisogono, Grisogono Franceschi). Ivan Grisogono Franceschi bio je zadarski bilježnik i prevoditelj na hrvatski jezik 1768–1824; 1797. prokurator je i jedan od predstavnika zadarskih građana. — U Trogiru se od XVIII. st. spominje obitelj Nutrizio Grisogoni; 1773. podijeljen je Šimunu Nutriziju naslov konte i dano mu je pravo da po nasljedstvu svojem prezimenu može dodati prezime obitelji Grisogono i svojem grbu njihov grb. Nije navedeno je li naslijedio nekoga iz zadarskog (trogirski ogranak) ili splitskog roda za koji nema podataka o srodstvu s rodom iz Zadra iako su im grbovi isti. Netočan je podatak iz starije historiografije (C. G. F. Heyer) da je do spajanja prezimena i grba obitelji Nutrizio i Grisogono došlo 1261; obitelj Nutrizio zvala se prvotno Babić i iz Poljica doselila u Trogir 1317; prezime Babić zamijenili su s Nutrizio o. 1628. — Grb zadarskih Grisogona izvezen je na antependiju iz XV/XVI. st. u samostanu sv. Marije u Zadru i na dijelu liturgijskog ruha. U Zadru se nalazi nekoliko palača koje su pripadale različitim granama roda te arhivski podatci u fondovima DA, gdje se u Znanstvenoj knjižnici čuva zbirka Documenti delle famiglie Bortolazzi, Grisogono, Nassi e Renesi di Zara (sign. MS 276). Povijest rodova Grisogono u Zadru i Splitu napisao je potomak Otto Grisogono i objavio pod naslovom Die Chronik meiner Familie (Beč 1955); djelo je pisano neznanstveno, osobito s obzirom na zajedničko podrijetlo zadarskih i splitskih Grisogona (S. Antoljak).