GRISOGONO, Ivo

GRISOGONO, Ivo (Grizogono), političar i publicist (Cavtat, 18. II. 1871 — Zagreb, 27. I. 1945). Sin Tome i unuk Petra Marije, prigodnog pjesnika iz splitskoga plemićkog roda. Maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1889. Pravo s doktoratom završio u Grazu. Bio je državni tužilac u Šibeniku, Zadru i Splitu. Za aneksijske krize 1908. procesiran i premješten kao sudac u Dubrovnik, gdje je među osnivačima Hrvatskoga demokratskog udruženja Dubrovnik i član gradskog vijeća. Bio je član Smodlakine Hrvatske pučke napredne stranke u Splitu i suradnik njezina glasila Sloboda. God. 1912. otklonio Smodlakinu ponudu da preuzme stranačko vodstvo. Zbog jugoslavenske orijentacije kao državni činovnik na poč. rata 1914. uhićen, interniran i umirovljen te potom dvije i pol godine uvojačen. U srpnju 1918. postaje članom uprave Narodne organizacije SHS u Dalmaciji. Nakon ujedinjenja nastupa s krutih centralističkih pozicija poričući bilo kakav oblik hrvatske političke autonomije. Kao zastupnik u Privremenom narodnom predstavništvu optuživao 1920. starčevićance i radićevce zbog hrvatskog separatizma u vezi sa seljačkom pobunom u Hrvatskoj. U polemici s Lj. Babićem (K. Š. Gjalski) o elementima državnosti Kraljevine Hrvatske unutar Austro-Ugarske Monarhije niječe kontinuitet hrvatske državnosti i svrstava se među one koji su se sustavno borili proti svemu što je hrvatsko, veličajući Srbiju i njezin prinos novoj državnoj zajednici. U rasprama o jadranskom pitanju, koje je aktualizirala Italija na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919–20, pozivajući se na Londonski sporazum iz 1915, G. se zauzima da se riješi u korist Jugoslavije, ali ne stoga što bi ga držao životno važnim za Hrvatsku već za Srbiju, čiju povijest prikazuje kao prolijevanje »najplemenitije njezine krvi da bi se probila k moru«. Na vanjskopolitičkom planu zauzimao se za uspostavljanje balkanske solidarnosti i gradnju politike s osloncem na Rusiji. Posvema prihvatio beogradsku koncepciju unitarne jugoslavenske države u kojoj su narodi pretvoreni u plemena, narodna imena zamijenjena jugoslavenskim, a narodni jezici srpskim, koji je uveden u javne službe. Sam je pisao srpski i ekavicom držeći je »kraćom, jačom, trajnijom i energičnijom« od jekavštine. Kao čovjek punog povjerenja dvora i monarhije imenovan je 1920. generalnim konzulom Kraljevine Jugoslavije u Buenos Airesu te na toj dužnosti ostaje do 1928. Povučen je na temelju pritužaba hrvatskih iseljenika zbog posvemašnje nebrige za iseljeničke kolonije i poteškoće iseljenika uoči velike gospodarske krize. Političke komentare i uvodnike objavljivao 1919–21. u listu dalmatinskih demokrata Život, koji su uređivali P. Grisogono i O. Tartaglia. Surađivao također u Crvenoj Hrvatskoj (1911), Slobodi (1911), Glasu SHS (1918), Hrvatskoj njivi (1918), Hrvatskoj riječi (1918), Primorskim novinama (1918, 1919), Demokratiji (Beograd 1919–21), Epohi (1919, 1920), Riječi SHS (1919), Jugu (1920), Novom dobu (1924, 1929), Vidovdanu (Beograd 1924), Iseljeničkom magazinu (1927) i dr. Služio se pseudonimom Nevski.