GRISOGONO, Lovre
traži dalje ...GRISOGONO, Lovre (Lavrentius Chrisogonus Spalatensis; Grisogon, Grizogono; Lovro), teološki pisac (Split, 18. IV. 1590 — Trst, 24. III. 1650). Sin pukovnika Ivana iz splitskoga plemićkoga roda. Posredovanjem Splićanina isusovca Ljudevita Lukarića dovršio je humanističke nauke u Ljubljani. U Družbu Isusovu stupio je 8. XI. 1607. u Brnu. Nakon dvogodišnjega novicijata nastavio je školovanje u Olomoucu, gdje je tri godine slušao filozofiju. God. 1613/14. poučavao je u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu. Potom je četiri godine slušao teologiju u Grazu (1615–19). Svečane zavjete položio je u Beču 20. IV. 1625. Od 1627. bio je prvi superior isusovačke rezidencije, a od 1628. Kolegija u Rijeci, utemeljena njegovim zauzimanjem i zauzimanjem Mucija Vitelleschija, generala Družbe Isusove te potporom kralja Ferdinanda II, koji se 1625. odrekao polovice desetine Rijeke i gradskoga područja. Uz rezidenciju, koja je djelovala od 1627, u studenome iste godine počinje s radom i gimnazija, za koju je G. uspio 1629. osigurati prikladnije prostorije, a za kolegij, namjesto prvotne crkve sv. Roka, crkvu sv. Tri Kralja. Pribavio je zakladu dobrotvorke grofice Uršule Thonhausen, koja je darovnicom iz 1630. poklonila Riječkomu kolegiju posjed Kastav (Mošćenice i Veprinac), što mu je osiguralo mogućnost samostalnoga djelovanja i financiranja. Njegove je polaznike kralj Ferdinand II. izjednačio 1633. u pravima i povlasticama sa studentima europskih sveučilišta, pa se ta godina uzima godinom utemeljenja Sveučilišta u Rijeci. G. je u tom gradu osnovao i dvije kongregacije – đačku od Pohoda Bl. Djevice Marije uz crkvu sv. Roka (1628/29) i kongregaciju Žalosne Gospe za talijanske građane. U pol. 1631. premješten je u Loreto, gdje je u Hrvatskome kolegiju bio hrvatski ispovjednik, a 1633–36. rektor. God. 1639. predavao je moralnu teologiju na Isusovačkome sveučilištu u Grazu te ujedno obranio doktorat iz filozofije. Potom je godinama ravnatelj školâ, crkveni katehist i propovjednik na hrvatskome i talijanskome jeziku u Kastvu, Senju, dalmatinskim gradovima te izvan Hrvatske. Posljednje desetljeće proveo je u Zagrebu (1640–44), Beču (od 1645) i djelomično u Trstu, gdje je 14. XII. 1649. sastavio svoju duhovnu oporuku (latinski izvornik i hrvatski prijevod objavio J. Predragović). — Napisao je na latinskome opsežno djelo (više od 3000 str.) o Majci Božjoj Mundus Marianus u tri knjige. Prve dvije dovršio je u Zagrebu 1642, odn. 1644, a treću nastavio pisati u Beču. Za njegova života tiskana je samo prva knjiga (1646, Maria speculum mundi archetypi seu divinitatis), drugu je pripremio za tisak, a izišla je godinu dana nakon njegove smrti (1651, Maria speculum mundi coelestis), dok je treću izdalo Isusovačko sveučilište u Grazu (1712. Maria speculum mundi sublunaris). To je jedno od najcjelovitijih djela s područja mariologije, svojevrsna enciklopedija o Majci Božjoj (A. Katalinić). G. u njem raspravlja i o prirodoznanstvenim pitanjima (kozmologija, astronomija), zastupajući peripatetičku prirodnu filozofiju. Prema novijim ocjenama time je htio istaknuti da Bogorodica izražava vlastitosti pojavnoga svijeta (Ž. Dadić). U svom djelu na više mjesta spominje nekad slavnu Kraljevinu Hrvatsku, ističe tradiciju Marijina štovanja te navodi sva Gospina svetišta u domovini uz Marulićeve stihove. Odlomak iz druge knjige o Majci Božjoj Remetskoj i svetištu u Remetama pretiskao je A. Eggerer u svom djelu Pharmacopaea coelestis (Graz 1672, str. 5), a u novije doba L. Rusan (Gospa Remetska, Zagreb 19262) i P. Grgec (Hrvatski Job, Zagreb 1932). Sve tri knjige sačuvane su u Hrvatskoj samo u Knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
GRISOGONO, Lovre. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/7830>.