HORVAT-PINTARIĆ, Vera

HORVAT-PINTARIĆ, Vera, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti (Sisak, 7. III. 1926). Maturirala 1944. u Sisku. Diplomirala povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju (1951) te doktorirala tezom o skulpturi F. Robbe (1959) pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1951. asistentica, od 1962. docentica, od 1967. izvanredna, a od 1974. do umirovljenja 1993. redovita profesorica. Na istom fakultetu osnovala 1967. katedru za vizualne komunikacije i dizajn, 1980–93. vodila poslijediplomski studij povijesti umjetnosti. Specijalizirala modernu umjetnost u Parizu (1960–61). Bavi se poglavito problemima moderne i suvremene umjetnosti te teorije umjetnosti. Promičući kritičku misao, s vlastitih teorijskih stajališta, osim slikarstva, crteža, skulpture i arhitekture, razmatra novije likovne vrste i međuodnose likovne umjetnosti i vizualne medijske kulture. Na početku studija kao uzore odabrala je djela A. Riegla, A. Warburga i H. Wölfflina. Tijekom istraživanja i predavanja razvila je vlastiti model pristupa umjetničkomu djelu, što je bilo od prijelomnog značenja za hrvatsku povijest umjetnosti. Već u disertaciji, otkrivajući osobnost F. Robbe u jeziku skulpture, napušta uobičajenu monografijsku shemu podjele život – djelo. Stavljajući težište razmatranja na podrijetlo, razvitak i odlike stila, pokazuje maniristička obilježja u djelu baroknog majstora, koji iz jačeg umjetničkog središta dolazi u perifernu sredinu (diskontinuitet stila). Isti pristup razvila je u monografiji o M. Kraljeviću (1985), u kojoj je detaljnom analizom slikarskog jezika utvrdila stvaralački identitet hrvatskog slikara u okviru europske moderne umjetnosti. Tu, kao i u drugim djelima, osobitu pozornost posvećuje crtežu. Tako u monografiji Vienna 1900. The Architecture of Otto Wagner (1989) stvaralaštvo bečkog arhitekta tumači na temelju njegovih crteža i projekata. U knjizi Od kiča do vječnosti (1979) skupila je svoje rasprave o ruskoj avangardi, političkom plakatu, demokratizaciji i socijalizaciji umjetnosti, fašizmu i kulturi, čovjeku i njegovoj okolini, marginalcima, likovnoj kritici te studiju o kiču kao sredstvu političkog manipuliranja ljudima i umjetnošću, a u posljednjoj, Svjedok u slici (2001), dala je posve osobni pogled na europsku umjetnost XX. st. Ispitujući na temelju vlastitog metodskog modela kako funkcionira pojam stvarnosti u djelima i shvaćanjima najvećih majstora moderne umjetnosti, a kako u povijesnoj zbilji, otkrila je nove aspekte umjetničkog djela i teorijsko-umjetničkih problema XX. st. U cjelokupnoj svojoj djelatnosti zauzimala se za europske kriterije i hrvatsku umjetnost vrednovala u kontekstu dosega zapadnoeuropske umjetnosti. Posebno se bavila stvaralaštvom O. Glihe (1957–65), G. Stupice (1960–62), D. Džamonje (1960–87), M. Šuteja (učestalo od 1964), V. Bakića (1965, 1969), V. Richtera (1970. monografija za koju je 1971. dobila Nagradu »Božidar Adžija«, 1972. predgovor katalogu samostalne izložbe u Grazu, a 1979. katalog Međunarodnog bijenala grafike u Ljubljani), J. Knifera (1970–76), A. Maurovića. Prva je istražila i 1978. predstavila dotad zanemareni slikarski opus J. Seissela. Potaknula je pojavu urbanog slikarstva u našoj sredini 1971 (B. Bućan, Knifer), u okviru svoje TV emisije. Probleme i ličnosti moderne i suvremene plastičke umjetnosti osvijetlila je i u raspravama Pittura jugoslava d’oggi (La Biennale, Venecija 1959), Realnost i imaginacija u sudbini slike (Likovna revija, Ljubljana 1962), Materiologija i prostor u suvremenoj skulpturi (Čovjek i prostor, 1962, 117), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Razlog, 1964), Grafički dizajn Ivana Picelja (Sinteza, Ljubljana 1965), Ikonika i optika Miroslava Šuteja (Umetnost, Beograd 1965), The Graphic Art in Yugoslavia (The Penrose Annual, London 1967), Luminoplastika Aleksandra Srneca u katalogu izložbe (Beograd 1968), Die Macht des Decorums u katalogu Meštrovićeve izložbe (Berlin—Zürich—Wien 1987). Kao likovna kritičarka avangardne orijentacije priznata je i u svijetu. Prvom kritikom javila se za studija (Izvor, 1950). U našu likovnu kritiku 1950-ih uvela je »nov rječnik precizne morfološke analize, temeljen na izuzetno širokom poznavanju moderne umjetnosti« (Ž. Koščević). U poč. 1960-ih osporavala je Krležina stajališta o apstraktnoj umjetnosti, koja su se tada poklopila s partijskom osudom apstrakcije. Nezaobilazni su njezini zgusnuti ogledi dosega venecijanskih bijenala objelodanjeni u Arhitekturi (1952), Vjesniku (1956. tekst o P. Mondrianu, za koji je dobila nagradu za najbolju likovnu kritiku venecijanskog Biennala 1956), Umjetnosti (1958) te Telegramu (1960–68), u kojem prikazuje i pariške izložbe (P. Picasso, O. Petlevski, H. Matisse), suvremeno američko slikarstvo, pop-art, strip (Deveta umjetnost i masovna kultura, 1967), kinetičku umjetnost te kompjutorsku grafiku (Slika u jednadžbi, 1968). Od 1975. surađuje u reviji Start serijom rasprava, osvrtima na svjetske izložbe (Pariz—Moskva, 1979, Requiem za Nove tendencije, 1984), analizom Manetove slike (Anatomija jednog remek djela, 1983). Pisala o Documenti IX i Biennalu u Veneciji (Globus, 1992, 1995), Cézannovoj i Vermeerovoj retrospektivi (Nacional, 1996), Picassovoj Ženi koja plače, J. Pollocku, Matissu (Cicero, 1998–99). Baveći se dizajnom i vizualnim komunikacijama, istražujući plakat, strip, film i televiziju, prva je u nas afirmirala teorijsko tumačenje masovnih slikovnih medija. God. 1965. izlagala je o novim modalitetima komunikacija na međunarodnom skupu Vision 65 (Southern Illinois University, Carbondale). U časopisu Bit International (1968–72), kojemu je supokretačica te urednica tematskih brojeva Oslikovljena riječ (1969) i Televizija danas (1972), dala je iznimne analize posebnosti masovnih medija. U raspravi Oslikovljena riječ (1969) tumači promjene verbo-vizualnih tehnika (razmatra i plakat secesije te konkretnu poeziju), a u Sredstvu i posredništvu (1972) televiziju. Sudjelovala i na međunarodnim manifestacijama Trigon u Grazu (1971–77), gdje je 1973. ostvaren njezin koncept videoumjetnosti (jedna od prvih manifestacija videoumjetnosti u Europi), kojim je pokrenula videoumjetnost u Hrvatskoj. Antologijski su i radovi o stripu (Tupko di Nedeljko Dragić. Trimestrale di critica storia e informazione sul cartooning, Rim 1971, 5; Autorski strip zagrebačke škole. Mogućnosti, 1974). Njezini tekstovi o političkom plakatu i vizualnom dizajnu u elektronskim medijima uvršteni su u njemački srednjoškolski priručnik za umjetničku poduku Medien und visuelle Kommunikation (München 1980), a tekst o kritici i komunikaciji u Feltrinellijevo izdanje Teoria e pratica della critica (Milano 1979). Autorica je predgovora grafičkim mapama (Eugenio Carmi. Padova 1965; La pittura di Arturo Bonfanti. Padova 1970; Antimoda po Šuteju. Zagreb 1971; Ivan Rabuzin. Milano 1979) i katalozima zagrebačkih izložaba (Jawlensky, Nolde, Feininger, 1961; G. Alviani, 1962; K. Armitage, 1962; O. Jevrić, 1964; Kiky Vices Vinci, 1965; Š. Vulas, 1965). Pisala i o J. Vaništi (Republika, 1959), Lj. Ivančiću (Književnik, 1960), stećcima (Peasant Art on Yugoslav Funeral Steles. Graphis, Zürich 1963, 108), srednjovjekovnom slikarstvu Istre, Radovanovu portalu (Chefs-d’oeuvre de l’art, Pariz 1964), svjetskoj konferenciji o komunikacijama Vision 65 (Umetnost, 1966), Vukovaru i ratu (Ni Guernica ni Staljingrad; Rat i rock kultura. Globus, 1991). Radove objelodanila i u periodicima Bulletin JAZU (1953), Krugovi (1953), Naprijed (1953), Čovjek i prostor (1954, 1957, 1972–73), Peristil (1954, 1957), Notizie Arti figurative (Torino 1959), Papeles de Son Armanas (Palma de Mallorca 1962), Siderexport (Genova 1962), Europa letteraria (Rim 1963–64), Civiltà delle macchine (Rim 1964), Praxis (1966), Quadrum (Bruxelles 1966), Književna smotra (1970), L’uomo e l’arte (Milano 1971–72), Mogućnosti (1992, 1994). Objavljivala pod inicijalima V. S., prezimenom Sinobad (1952–57) i djevojačkim Pintarić. Članica redakcije časopisa Europa letteraria (1963–77; Nuova rivista europea, 1978–88), autorica emisija Obrazovnoga programa TV Zagreb o pristupu umjetnosti i problemima moderne i suvremene umjetnosti (1966–77, 1986). Djelujući kao pedagoginja dala je nove dimenzije zagrebačkomu studiju povijesti umjetnosti i razvijala pretpostavke za praćenje i izučavanje bitnih odrednica suvremene kulture. Svojim kolegijem osnove likovne umjetnosti obilježila je obrazovanje niza naraštaja. God. 1995. darovala je Muzeju grada Zagreba i NSK svoju umjetničku zbirku i stručnu biblioteku. Redovita je članica HAZU od 2000. Zaslužna je za obnovu hrvatske akademske misli, koju je »uklopila u izmijenjenu sliku svijeta« (V. Tenžera) te za unapređivanje kulturnoga stvaralaštva i javnoga mnijenja naše sredine, a »svojedobno, najzaslužnija što je apstraktna umjetnost dobila u nas pravo građanstva« (B. Donat).