GROSSMANN, Makso

GROSSMANN, Makso, internist (Vukovar, 15. II. 1893 — Zagreb, 20. II. 1947). Gimnaziju završio 1910. u Zagrebu, a studij medicine 1916. u Beču, gdje specijalizira internu medicinu u Općoj državnoj bolnici uz povremeni rad u Farmakološkom institutu. Potkraj I. svjetskog rata mobiliziran je kao liječnik u zarobljeničkom logoru talijanskih vojnika u Bršadinu. God. 1920–28. pristav je (stariji asistent) novoosnovane Medicinske (Interne) klinike u Zagrebu, usavršivši se 1924. u Parizu u kardiologiji, napose u elektrokardiografiji. Otpušten 1928. »iz budžetskih razloga« radio je neko vrijeme kao primarijus internog odjela zagrebačke Zakladne bolnice, a 1929–41. voditelj je internog odjela novoosnovanog Merkurova sanatorija u Zagrebu i njegov prvi ravnatelj do 1934. God. 1938. u sanatoriju osniva srčanu postaju – prvu takve vrste u nas. Bio je također (1931/32) honorarni docent na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu za kolegij suvremeni medicinski problemi u odnosu prema narodnom gospodarstvu. Za rata sklonio se u Montecatini Terme, a nakon kapitulacije Italije zatočen je u njemačkim logorima u Fossoli di Carpi te u Oświęcimu (Auschwitz), gdje je radio u logorskoj bolnici. Nakon što u siječnju 1945. Crvena armija oslobađa Oświęcim, G. postaje članom Sovjetskog komiteta za ispitivanje ratnih zločina u logoru. Po svršetku II. svjetskog rata narušena zdravlja vodi interni odjel bolnice državnoga socijalnog osiguranja (bivšeg Merkurova sanatorija) do svibnja 1946. kad je teško obolio. — Glavno područje njegova istraživanja bile su bolesti metabolizma, napose šećerna bolest. Bavio se i patologijom, klinikom i liječenjem srčanih bolesti te su mu zapaženi radovi o konkreciji i pseudokonkreciji srca. Proučavao kliničko djelovanje lijekova, pa je začetnik kliničke farmakologije u nas, a njegovi su radovi o primjeni nitrita u anginoznim stanjima citirani u svjetskoj medicinskoj literaturi. Zanimao se i za duljinu životnog vijeka te bio angažiran kao stručnjak za medicinske aspekte životnog osiguranja. Poučen logorskim iskustvima obrađivao je postanak edema zbog gladovanja. Radove je objavljivao u časopisima: Liječnički vjesnik (1919, 1921, 1923–25, 1930–32, 1936–40, 1946), Wiener klinische Wochenschrift (1927–28), Klinische Wochenschrift (Berlin 1928), Fortschritte der Therapie (Jena 1929), Schweizerische medizinische Wochenschrift (Basel 1931, 1933), Medicus (1933, 1936–37), L’Hôpital (Pariz 1937), Journal de médecine et de chirurgie pratique (Pariz 1937), Merkurov vjesnik (1938).