HRČIĆ, Fran

HRČIĆ, Fran, dramski pisac (Samobor, 7. X. 1876 — Samobor, 1. XI. 1953). Realnu gimnaziju završio u Zagrebu 1894. Počeo studirati tehniku u Beču, potom ujesen 1895. prelazi na filozofiju u Zagreb. U prosincu izbačen sa Sveučilišta zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave. Od 1896. ponovno studira tehniku u Beču te sluša predavanja iz sociologije, povijesti umjetnosti i književnosti. Zbog novčanih neprilika 1899. odlazi u Prag, gdje završava Trgovačku akademiju. U Zagrebu radi kao bankovni činovnik, a kraće vrijeme 1910. tajnikom je HNK. Od 1911. do umirovljenja potkraj 1930-ih ravnatelj je štedionice u Samoboru. Bavio se politikom, bio član HSS, HPNS (Hrvatske pučke napredne stranke) te Hrvatske zajednice. Pjesme i kratke proze objavljuje u srednjoškolskom časopisu Prvijenci kojemu je bio i urednikom, a kazališne recenzije u bečkoj Mladosti (pod šifrom -č-), gdje je 1898. tiskao pjesan Hermova osveta pod pseudonimom F. Hranić. U njoj pjeva o danima bečkoga studentovanja i dokolice u formi ditirampskoga stiha persiflirajući hrvatske prijevode antičke poezije. Veću pozornost privukao je dramskim radom. Slijedeći strane uzore (L. N. Tolstoj, F. M. Dostojevski, H. Ibsen) realističko-naturalističko-simbolističkim postupcima obrađuje teme i motive iz seoskoga i gradskoga života u okviru hrvatskih modernističkih strujanja na prijelomu stoljeća. U dramama U sumraku (praizvedba HNK, Zagreb 1904) i More (praizvedba HNK, Zagreb 1906) tragika glavnih likova izvire iz patrijarhalnoga seoskoga nasljeđa i ćudorednih načela koja se teško potiru. U Velikoj žrtvi (praizvedba Švandovo divadlo, Prag 1919; objavljena na češkom iste godine) nazrijevaju se tragovi Zločina i kazne Dostojevskoga, ali Hrčićev junak moralne dvojbe rješava pokajanjem, a ne zločinstvom. Jednočinka Bijeg (objavljena u Savremeniku 1926. pod naslovom Zapreka; amaterska praizvedba, Samobor 1932), s elementima fantastike i trilera, ponovno aktualizira problem nesretnoga braka. Satirična igra Šetnja po krovu (praizvedba HNK, Osijek 1997) fejdoovski je vodvilj s odjecima Begovićevih Malih komedija u kojem se vještim i duhovitim dijalozima poigrava odnosima u bračnom trokutu. U komediji Ujakova baština (neizvedena; nagrađena 1943. prvom nagradom Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca za najbolju pučku glumu) gotovo gogoljevskom karikaturalnošću ocrtava malograđansku okolinu uoči II. svjetskog rata, služeći se kajkavštinom prožetom agramerizmima. Za razliku od ranih dramskih tekstova koje odlikuje nedovoljna psihološka motivacija likova i njihovih postupaka, snagu i uvjerljivost dijaloga u komedijama upravo crpi iz regionalnoga kajkavskog idioma te iz dobro postavljenih komičnih situacija. Surađivao je prilozima iz politike, etnologije, sociologije, književnosti u časopisima i novinama Hrvatska misao (Prag 1897), Svjetlo (1900), Život (1900–01), Obzor (1904–05, 1907), Samoborski list (1904, 1907, 1910–14, 1919, 1926, 1928, 1931, 1936, 1939, 1943), Sijelo za zabavu i pouku (Prag 1904–05), Lovor (1905), Savremenik (1906–07, 1910), Pokret (1909), Narodna starina (1922), Samoborac (1926, 1928, 1939–41), Novosti (1940). Aktivan i u kulturnom životu Samobora; 1925–31. potpredsjednik, zatim do 1937. predsjednik, a od 1938. počasni predsjednik HPD »Jeka« te njegov skladatelj i dirigent. Potpisivao se šiframa H-ć, hk., X. i pseudonimom Hrvoje Frančić. U rukopisu ostavio igrokaze, crtice, pjesme, pripovijetke (Mrtva ljubav), dramski ep Ljutovid Posavski, prikaze, studije te ratni dnevnik koji je vodio 1914. kao pričuvni časnik austro-ugarske vojske (pohranjeno u sina Ive).