HUDOLIN, Vladimir

HUDOLIN, Vladimir, neuropsihijatar, alkoholog (Ogulin, 2. V. 1922 — Zagreb, 26. XII. 1996). Gimnaziju završio 1940. u Sušaku, studij medicine 1948. u Zagrebu gdje je 1961. postigao i doktorat tezom Pneumoencefalografska slika ošećenja mozga kod kroničnog alkoholizma. God. 1947. započeo je volontirati u Odjelu za neurologiju i psihijatriju Opće bolnice »Dr. Mladen Stojanović« (danas Klinička bolnica »Sestre milosrdnice«) u Zagrebu, gdje će 1951. završiti specijalizaciju i provesti čitav svoj radni vijek. Od 1953. je voditelj psihijatrijskog odsjeka i zamjenik predstojnika, a od 1959. predstojnik odjela, koji 1971. pretvara u Kliniku za neurologiju, psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti pri Stomatološkom fakultetu i vodi do umirovljenja 1987. Habilitirao se 1963, za izvanrednog profesora Stomatološkog fakulteta izabran je 1970, a za redovitog 1973. Usavršavao se u Engleskoj, Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i SAD. — Razvio je »zagrebačku školu« socijalne psihijatrije i alkohologije, napose se ističući u organizaciji zaštite i unapređenju duševnog zdravlja. God. 1953. prvi u nas uvodi otvoren i human pristup u liječenju psihijatrijskih bolesnika, bez stezulja, rešetaka i zaključanih vrata. Bolničare zamjenjuje medicinskim sestrama, ukida elektrošokove i inzulinsko liječenje, uvodi terapijsku zajednicu i grupnu terapiju bolesnika i osoblja. Uz obiteljsko liječenje ističe značenje ekološke ili »zelene« psihijatrije, kojoj je cilj bolja kvaliteta življenja. Od 1954. sve se više bavi alkoholizmom, a 1964. pri Neuropsihijatrijskom odjelu osniva Centar za proučavanje i suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti. To je bila ne samo prva socijalno-psihijatrijska bolnička ustanova u nas, već i znanstveno-metodološko središte borbe protiv alkoholizma. U Klinici je 1972. uspostavio odsjek (od 1982. odjel) za ovisnost o drogama te organizirao službu za liječenje pušača i suzbijanje pušenja. Poslije će još osnovati Centar za obiteljsko liječenje i Zavod za zaštitu i unapređivanje duševnog zdravlja s psihoterapijskim aktivnostima. God. 1964. osnovao je prvi Klub liječenih alkoholičara kao organizaciju samopomoći i samozaštite, a oko tisuću takvih klubova osniva po Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. Bio je inicijator i drugih socioterapijskih klubova (duševnih bolesnika, gerijatrijskih pacijenata i ovisnika o drogama). Iste godine osnovao je Republički registar alkoholičara liječenih u psihijatrijskim bolničkim ustanovama, jedinstven pothvat i u svjetskim razmjerima. Razradio je program zaštite i unapređivanja duševnog zdravlja u velikom broju općina, mjesnih zajednica i radnih organizacija. Bio je osnivač i predsjednik Udruženja za alkoholizam i druge ovisnosti tadašnje Jugoslavije. God. 1972. pri Bolnici za plućne bolesti u Klenovniku organizirao je službu za liječenje alkoholičara, a u Kazneno-popravnom domu u Lepoglavi program liječenja i rehabilitacije alkoholičara, poslije i ovisnika o drogama. Na taj je način uveo višedimenzionalnu metodu liječenja alkoholičara i ovisnika o drogama. Smatrajući alkoholizam bolešću i poremećajem ponašanja, razradio je kompleksan program liječenja i rehabilitacije (poznat kao Hudolinov program) koji obuhvaća ne samo edukaciju, medikamentno i psihoterapijsko liječenje ovisnika već i liječenje i edukaciju njegove obitelji u trajanju od najmanje 5 godina. Bio je i cijenjen nastavnik, organizirao je 1960. nastavu socijalne psihijatrije u Višoj školi za socijalne radnike u Zagrebu te muzikoterapije pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1974. God. 1975. uspostavio je poslijediplomski studij socijalne psihijatrije, alkoholizma i drugih ovisnosti na zagrebačkom Sveučilištu te Školi za socijalnu psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti. Bio je nastavnik i u srednjoj i višoj školi za medicinske sestre i zdravstvene tehničare u Zagrebu. Kao gost profesor predavao je u mnogim zemljama Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike i Azije. Pri katedri za neurologiju i psihijatriju uspostavio je međunarodni odjel za socijalnu psihijatriju. Njegov kompleksni socio-ekološki program bio je prihvaćen u svim republikama tadašnje Jugoslavije, od 1979. i u dijelu Italije, napose u pokrajinama Friuli–Venezia Giulia i Veneto, gdje je organizirao oko 2400 klubova liječenih alkoholičara. Od 1976. vodio je katedru socijalne psihijatrije pri Višoj školi za socijalne radnike u Trstu, bio suorganizator i predsjednik talijanske Akademije za alkohologiju i ekološku psihijatriju u Trentu 1990. Bio je organizator brojnih međunarodnih suradnja na području socijalne psihijatrije i alkoholizma, 1965–93. član skupine eksperata Svjetske zdravstvene organizacije za mentalno zdravlje, poslije skupine za alkoholizam i ovisnosti, suosnivač Svjetske organizacije socijalne psihijatrije, njezin djelatni predsjednik 1970–78. i prvi počasni predsjednik. U Zboru liječnika Hrvatske bio je predsjednik Neuropsihijatrijske sekcije te osnivač i prvi predsjednik Sekcije za alkoholizam i druge ovisnosti. Bio je osnivač, predsjednik ili član mnogih psihijatrijskih, psiholoških i alkoholoških organizacija, društava i akademija, organizirao ili suorganizirao mnogobrojne stručne i znanstvene skupove, simpozije i kongrese u zemlji i inozemstvu. Radove je objavljivao u časopisima Liječnički vjesnik (1956, 1958–60, 1973), Neuropsihijatrija (1956, 1958, 1960–61), Journal of Mental Deficiency Research (Caterham 1957), Journal of Neurology, Neurosurgery and Psychiatry (London 1957, 1961), Medicinski pregled (1957–58, 1962), Journal de génétique humaine (Ženeva 1961), Arhiv za zaštitu majke i djeteta (1961), Medicinski glasnik (1961, 1973), Zdravstvo (1961, 1964, 1974, 1976, 1981), Anali Bolnice »Dr. M. Stojanović« (1962–67, 1969, 1974, 1977–79, 1982, 1984), Saopćenja »Pliva« (1962, 1964, 1966), Alkoholizam (1965, 1969, 1977), British Journal of Addiction (London 1965, 1967), Alcoholism (1966–67, 1972–73, 1978, 1984), Radovi Centra (Instituta) za proučavanje i suzbijanje alkoholizma (1967, 1973, 1977, 1984), Pharmaca (1968), Psychotherapy and Psychosomatics (Basel 1968), Blutalkohol (Hamburg 1969), Psihomedicina saobraćaja (1969, 1976), Zdravstvene novine (1969), Praxis medici (1971), International Journal of Social Psychiatry (London 1972–73), Arbeitsmedizin (Stuttgart 1973), Zdravstveni vestnik (Ljubljana 1973), Annals of the New York Academy of Sciences (1975), International Journal of Mental Health (Armonk 1975–76), Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (1979–80), Rehabilitation (Bonn 1979), Mediterranean Journal of Social Psychiatry (1981, 1990), International Psychologist (Madison 1984), Acta medica Iugoslavica (1985). Autor je srednjoškolskih i visokoškolskih udžbenika te priručnika za nastavnike, socijalne radnike i liječnike. Napisao je poglavlja iz socijalne psihijatrije i alkohologije u mnogim priručnicima, primjerice A. Pochwitz, Alkohol und Alkoholismus (Stadte 1967), Psihofarmakologija (Zagreb 1968), R. E. Popham, Alcohol and Alcoholism (Toronto 1969), J. Masserman i J. Schwab, Man for Humanity (Springfield 1972), W. K. Eggelston i S. Ann, Medical Consequences of Alcoholism (New York 1975), J. L. Carleton i U. R. Mahlendorf, Dimensions of Social Psychiatry (Princeton 1979), D. Richter, Addiction and Brain Damage (London 1980), A. Noventa i F. Marcomini, Cacommunità terapeutica (Padova 1985), A. Arif i J. Westermeyer, Manual of Drug and Alcohol Abuse (New York—London 1988), D. Kecmanović, Psihijatrija (Beograd—Zagreb 1988). God. 1961. izradio je priručnike za dijafilmove Alkoholizam u industriji i Alkoholizam i saobraćaj. Bio je urednik knjige Social Psychiatry (New York—London 1985). Prigodom 140. obljetnice Kliničke bolnice »Dr. M. Stojanović« (1985) uredio je spomenicu Bolnice i bibliografiju. Bio je osnivač i glavni urednik časopisa Anali Opće (Kliničke) bolnice »Dr. Mladen Stojanović« (1962), Al-klub (1964), Radovi Centra (Instituta) za proučavanje i suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti (1964), Alcoholism (1965), Psihijatrijska njega (1966), Elektrofiziologija (1969), Bilten Republičkog registra alkoholičara (1975), Mediterranean Journal of Social Psychiatry (1980).