GUČETIĆ, Vladislav

GUČETIĆ, Vladislav (de Gozze, Guchetich; Vlađo), pjesnik i pravni pisac (Dubrovnik, 6. III. 1678 — Dubrovnik, 17. VI. 1746). Sin Lukšin. U jedanaestoj godini otac ga je zajedno s mlađim bratom Rafom poslao na školovanje u isusovačko plemićko učilište Tolomei u Sieni. Ondje je stekao odličnu naobrazbu, osobito iz retorike i klasične filologije, dobro poznavanje povijesti i zemljopisa te talijanskoga i francuskog jezika. Po povratku u domovinu obnašao je različne javne službe u Republici: više je puta biran za kneza (1697, 1733, 1739), bio član Vijeća umoljenih (1716, 1719–22) i senator (1716, 1735), a istaknuo se i kao vrstan sudac (1730–31). Republika ga je s osobitom zadaćom 1719. poslala papi Klementu XI. Djelovao je u krugu Akademije ispraznih (predsjednik 1713) i prijateljevao s Đ. Matijaševićem, koji ga često spominje u svom dnevniku. Bavio se poviješću, pravom, jezikom i književnošću. Kad je Matijašević zbog nesuglasica s dubrovačkim biskupom morao napustiti Republiku i otići u Rim, G. preko njega nabavlja stručna pravna djela i literaturu. S. Slade spominje ga kao autora djela »de recta senatorum electione«, što bi mogao biti spis o načinu izbora članova dubrovačkih vijeća. Također navodi da je on napisao čuveni predgovor Rastić–Gundulićevu djelu Chronica Ragusina, prvoj modernoj povijesti Dubrovačke Republike. Odgojen u arkadskom duhu, on se u tom tekstu pokazao ne samo velikim eruditom, poštovateljem domaće prošlosti i pronositeljem njezine slave već i vrsnim stilistom koji je uzore nalazio u suvremenim francuskim stručnim piscima. God. 1711. Isprazni su mu, zajedno s petericom drugih članova, povjerili preradbu Akademijinih pravila. U raspravi o prvenstvu jezika u Akademiji stao je uz Dž. Rastića u obranu materinskoga hrvatskoga, unatoč nastojanjima benediktinca Lodovica Morena da sačuva prvenstvo talijanskomu. Od Gučetićevih pjesničkih sastavaka sačuvala se samo rukopisna necjelovita alegorijska pjesnička poslanica na latinskom Ad Evandrum Nicium Alphesibeus Fusius De casibus domus atque familiae suae carmen allegoricum (Knjižnica Male braće u Dubrovniku). Obuhvaća više od 2500 stihova, a sudeći prema događajima koje spominje, pisana je nakon 1744. kada je pjesnik bio u starijoj dobi. Sa sjetom se prisjeća sretnih sienskih dana, a nesreće koje su zadesile njega i obitelj po povratku doživljuje kao kaznu za svoju oholost i obijest. Pojedinim likovima dao je pastirska imena, sebe pak nazvao Alphesibeusom Fusiusom, što je bilo ime samoga arkadičara G. M. Crescimbenija, a identitet prijatelja Evandrusa Niciusa, kojemu upućuje poslanicu, nije otkrio. Iako je radnja smještena u idilične prostore Rijeke dubrovačke, iako je iz Gučetića progovorila njegova duša (»ex animo verba profecto meo«), M. Deanović drži da u toj arkadijskoj poemi nema poezije premda je napisana »formalno savršenim stihovima«. Čini se da je toga bio svjestan i sam pjesnik kad priznaje: »Nec mihi Pegaseum licuit potare liquorem«. L. Sorkočević spjevao mu je nadgrobnicu na latinskomu, koju je I. Stojanović preveo na hrvatski.