JELAČIĆ, Đuro

JELAČIĆ, Đuro (Juraj, Juro), podmaršal (Zagreb, 25. V. 1805 — Zagreb, 20. VII. 1901). Školovao se u bečkom Theresianumu i kao kadet 1824. stupio u 13. graničarsku pješačku pukovniju, potom u 4. dragunsku konjaničku pukovniju. Potporučnikom postao 1830, natporučnikom 1832, satnikom II. klase 1834, a satnikom I. klase 1839. Pod zapovjedništvom nadvojvode Fridrika sudjelovao u ekspediciji u Siriji 1839–40. Bojnikom je imenovan 1842, potpukovnikom 1846. Nakon proglašenja njegova brata Josipa banom, zamijenio ga je u ožujku 1848. kao pukovnik na mjestu zapovjednika 1. banske graničarske pješačke pukovnije. Sudjelovao 1848–49. u opsadama Peschiere i Brescie, u bitki kraj Novare i u opsadi Venecije te potkraj 1849. imenovan general-bojnikom i odlikovan novouvedenim Vojničkim križem za zasluge. Za Krimskoga rata 1854–55. sudjelovao u okupaciji podunavskih kneževina, a 1856. imenovan je podmaršalom i zapovjednikom divizije u Krakovu, potom u Beču. God. 1859. borio se u bitkama kraj Palestra i Magente. Nakon rata zapovjednik je divizije u Padovi i Veneciji, a 1860. postao je pukovnikom vlasnikom novopodignute 69. linijske pješačke pukovnije. Na prijedlog bana J. Šokčevića imenovan je 1861. podkapetanom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U zahvalnom govoru nakon polaganja prisege 10. VIII. kritizirao je germanizaciju Hrvatske, zbog čega je 1. IX. umirovljen i interniran u Klagenfurt. Nakon preudaje bratove udovice Sofije 1863. naslijedio je posjed Novi dvori kraj Zaprešića, gdje je 1884. prema nacrtima H. Bolléa dao izgraditi obiteljsku grobnicu. S J. J. Strossmayerom pregovarao je o premještanju banovih posmrtnih ostataka iz kapele sv. Josipa, no zbog političkih prilika do toga nije došlo. Premda je bio virilni član Hrvatskoga sabora 1865–67, 1872–75. i 1889, politički se nije isticao, nego se posvetio gospodarstvu. Na svojem je posjedu, među ostalim, 1865. utemeljio Prvu hrvatsku sušionicu voća i povrća. God 1873. imenovan je predsjednikom Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva te mu je predsjedao do kraja života. Zauzimao se za osnivanje novih podružnica i pratio njihov rad; za njegova vođenja društva uspostavljene su tješnje veze s Dalmacijom i Slavonijom, a osobito uspješna bila je suradnja s Gospodarskim učilištem u Križevcima. Potaknuo je osnivanje vjeresijskih zadruga (prvu takvu »predujmionu« osnovao u Brdovcu 1873). Istaknuo se u unapređenju uzgoja vinove loze u Hrvatskoj, osobito u borbi protiv peronospore i filoksere. Na njegovu su se posjedu pokusno uzgajale nove poljodjelske kulture i stoka. Kruna njegovih nastojanja bilo je održavanje Jubilarne izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva u Zagrebu 1891 (predsjedao njezinim Središnjim odborom). Od 1879. bio je član Ljubljanskoga gospodarskoga društva, a zastupao je i gospodarska društva iz Krakova i Linza. Njegovim zauzimanjem izgrađena je 1876–78, prema nacrtima J. N. Grahora i F. Kleina, dvokatna palača Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva na Trgu maršala Tita, kbr. 2 i 3. Novčano je podupirao mnoga znanstvena i humanitarna društva. Nakon smrti brata Josipa 1859. naslijedio je njegov grofovski naslov.