JELOVŠEK, Vladimir
traži dalje ...JELOVŠEK, Vladimir, liječnik, književnik i publicist (Osijek, 15. VIII. 1879 — Zagreb, 3. V. 1934). U Osijeku 1896. završio realnu gimnaziju, a u Zagrebu 1897. klasičnu. Studij je započeo na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, ali ubrzo odlazi u Prag i 1905. završava medicinu na Karlovu sveučilištu te kratko radi u bolnici na Vynohradyma. Usavršivanje iz oftalmologije nastavio je u Beču i Zagrebu, gdje je bio pomoćni liječnik na očnom odjelu Bolnice milosrdnih sestara 1906–10. te okulist pri Okružnoj blagajni (uredu) za osiguranje radnika 1910–23. i 1932–34 (1923–32. premješten u Karlovac). Pjesmama se javio u Osvitu (1894–95; urednik); liriku, književne kritike, osvrte na kulturna i politička zbivanja, oglede i prijevode – ponajviše u okviru hrvatsko-češko-poljskih veza – objavljivao je u periodicima Nada (Zagreb 1895–97; suurednik), Banovac (1896–99), Hrvatska domovina (1896), Pobratim (1896–97), Vienac (1896, 1903), Zajednica hrvatskoga đačtva (1896), Građanin (Novi Sad 1897), Nova nada (1897–99; izdavač), Slovanski svet (Ljubljana—Trst 1897–98), Nezavisnost (1898), Moderní revue (Prag 1899, 1901, 1903–04; dijelom pretiskano u Pŕehled 1965–66), Slovenka (Trst 1899), Svjetlo (1899, 1900, 1903–04), Nada (1900–03), Rdeči prapor (Trst 1900–01), Hrvatska misao (1902), Mlada Hrvatska (1902; suurednik), Slovan (Ljubljana 1902–03), Narodna obrana (1903), Novi list (1904), Sijelo (Prag 1905–06, suurednik), Pokret (1906, 1908, 1910) i Gospodarske novice (Maribor 1909). Njegovo književno i socijalno nastojanje u drugoj pol. 1890-ih obilježava pripadnost nadaškomu pokretu. S M. Nehajevim objavio je programatski članak Tendencije i smjer hrvatske literature (Nada, 1896–97, 8–9), u kojem »naturalizam« kao poučno sredstvo suprotstavlja »sentimentalnom idejalizmu«, a pripisuje mu se i – s M. Marjanovićem – brošura Braćo i drugovi! (Zagreb 1897), u kojoj se izlažu težnje đačke skupine oko časopisa Nova nada. Razvivši svoja gledišta pod utjecajem S. Przybyszewskoga, u manifestu »Mlada Hrvatska« (Svjetlo, 1900, 40; pretiskao I. Krtalić) – koji su potpisali i supruga Zofka Kveder, Marjanović, A. i Adela Milčinović, M. Prelog, P. Skok i dr. – zauzimao se za slobodu umjetničkoga stvaralaštva i emancipaciju žena pobijajući optužbe »starih« za destruktivni i anacionalni učinak. Već je njegova prva pjesnička zbirka Simfonije (1898) nakladničkim (333 primjerka velikoga formata urešena secesijskim ornamentima) i tematskim značajkama (obradba seksualnosti) izazvala oštre prosudbe J. Hranilovića i A. Tresića Pavičića, ali i A. G. Matoša te M. Dežmana o patološkom senzacionalizmu. Poslije ga na tom tragu S. Marijanović naziva neoromantičarem, a G. Rem protoavangardistom. S. Jurić pak dokazuje kako se J. od svojih izravnih uzora F. Cirakija, H. Heinea i S. S. Kranjčevića bitnije odmaknuo tek u zbirci Simfonije II. (1900), u kojoj je poetička stajališta izložio u tekstu Moj credo (pretiskao Marjanović), uvodeći znatnije modernističke inovacije, posebice pjesmu u prozi i, po svem sudeći, prvi hrvatski slobodni stih. Osim što je za studija u Pragu 1901–02. izdao i uredio pet svezaka Zbornika pouke i zabave s tekstovima B. Vodnika, Przybyszewskoga, F. Drtine, S. Vraza i Stanka Dušića, izvješćivao je o djelovanju socijaldemokratskih stranaka (Slobodna rieč, 1902, 1–2; 1903, 15–16) i XIV. međunarodnom kongresu Slobodne misli (Savremenik 1907, 12), a – prihvativši Masarykova gledišta – pisao je i u jubilarnom zborniku T. G. Masarykovi k šedesátým narozeninám (Prag 1910). Uspomenama na Nehajeva javio se u Hrvatskoj reviji (1931, 1). — Iako je, prema V. Bazali, neko vrijeme bio član Središnjega odbora Hrvatske pučke napredne stranke, nakon povratka u Zagreb djelovao je uglavnom na zdravstvenom području. God. 1906. postao je članom Zbora liječnika Hrvatske, a 1912. izabran je u njegov Odbor. Uz kraće prekide, više od 20 godina uređivao je Liječnički vjesnik, povremeno s drugima. God. 1914. časopis je dobio stalni mjesečni prilog Glasnik za staleška i zdravstvena pitanja (J. je uredio poseban broj o povijesti medicine, 1931, 4). U njem (1901, 1919, 1921, 1924, 1927) te Hrvatskom pokretu (1911, 1913), Istini (1914), Narodnom jedinstvu (1914) i Lekaru (Beograd 1929) pisao je članke medicinsko-higijenske tematike. Njegovim su zauzimanjem pokrenuti i Medicinski kalendar te niz Medicinska biblioteka. — Jelovšekova se književna ostavština i korespondencija čuvaju u ljubljanskoj Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici te u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i u NSK u Zagrebu. Služio se pseudonimima Vladimir J. Teharski i Medicus (u mladosti) te šiframa T., V. Jk. i V. J. T.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
JELOVŠEK, Vladimir. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8496>.