JERKOVIĆ, Bogdan

JERKOVIĆ, Bogdan, redatelj (Zagreb, 26. I. 1925). U Zagrebu polazio Umjetničku školu Ustaške mladeži 1943, 1944. završio gimnaziju i Dramski studio pri HNK te 1946. Zemaljsku glumačku školu. Angažiran 1946–47. kao glumac u Narodnom kazalištu u Rijeci, 1947–49. asistent je režije u »Jadran-filmu« u Zagrebu, 1949–52. pomoćni redatelj u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu i asistent na Akademiji za pozorišnu umetnost, gdje je 1954. diplomirao režiju. Asistent je na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost 1953–55, a 1954–59. angažiran u HNK (ravnatelj Drame 1958). Slobodni je umjetnik do 1966, potom do umirovljenja 1989. član Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«. Suutemeljitelj je 1956. Studentskoga eksperimentalnoga kazališta (SEK) i utemeljitelj 1977. Otvorene kazališne grupe. Režijama predstava, posebice Studentskoga kazališta »Ivan Goran Kovačić« (T. Wilder, Naš grad, 1954; M. Držić, Tripče de Utolče i Novela od Stanca, obje 1955), SEK-a (C. Goldoni, Feudalac, 1957; M. Krleža, Kraljevo, 1959; A. Popović, Druga vrata lijevo, 1969), Kazališne radionice »Rade Končar« (Krleža, Golgota, 1973) i Otvorene kazališne grupe (D. Fo, Otmica, 1982) pridonio osuvremenjivanju zagrebačke kazališne scene. Zauzimao se za uprizorenja suvremenih svjetskih i hrvatskih dramatičara, ulazak teatra u nekazališne prostore poput tvornica i fakulteta, dokidanje granice između izvođača i gledatelja, uporabu nekonvencionalnih i alternativnih izražajnih sredstava te kritički i društveno angažirani teatar. Hrvatski je repertoar obogatio djelima suvremenih talijanskih dramatičara E. De Filippa (Subota, nedjelja i ponedjeljak, 1974. i Glumačka umjetnost, 1980, obje u »Komediji«) i Foa (Ne plaćamo, ne plaćamo!, 1976, »Komedija«; Slučajna smrt jednog anarhista, 1979, Teatar &TD), koja je nerijetko sam prevodio, te anglosaksonskih pisaca T. Williamsa (Posljedica loše večere, 1956, SEK), W. M. Ingea (Autobusna stanica, 1957, zagrebački HNK), J. Osbornea (Osvrni se gnjevno, 1958, zagrebački HNK) i E. Bonda (Ljeto, 1982, Teatar &TD). Pridonio je afirmaciji ranoga Krležina teatra izvedbama Kraljeva, Adama i Eve, Maskerate, Salome, Michelangela Buonarrotija te često postavljao djela F. Hadžića i Popovića. S uspjehom je režirao u Karlovačkom kazalištu (B. Nušić, Ožalošćena porodica, 1955), riječkom Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« (P. Shaffer, Klavirske vježbe za pet prstiju, 1960), šibenskom (D. Ivanišević, Ljubav u koroti, 1960) i zadarskom Narodnom kazalištu (F. Dürrenmatt, Fizičari, 1962), varaždinskom Narodnom kazalištu »August Cesarec« (De Filippo, Ah, te prikaze!, 1966), Satiričkom kazalištu »Jazavac« (S. Mrożek, Sretan događaj, 1978) te u Narodnom pozorištu u Kragujevcu (Krleža, Gospoda Glembajevi, 1968), Banjoj Luci (B. Brecht, Dani komune, 1977), Beogradu (De Filippo, Subota, nedjelja i ponedjeljak, 1979), Sarajevu (Fo, Vrag je kriv za sve, 1982) i beogradskom Ateljeu 212 (W. Gombrowicz, Opereta, 1970). Zapažene su njegove predstave u Düsseldorfu (Kammerspiele, N. Machiavelli, Mandragola, 1962), Stuttgartu (Staatstheater, W. Killmayer, Sat francuskog, 1966), Wrocławu (Teatr polski, J. L. Barrault, Rabelais, 1975) i Poznańu (Teatr polski, Hadžić, Zmija, 1985). Posebice velik uspjeh postignuo je u talijanskim kazalištima, u Parmi (Teatro due: V. V. Majakovski, Hladni tuš, 1961; S. Beckett, Svršetak igre,1963; Plaut, Menehmi, 1965; P. P. Pasolini, Ptice i ptičurine, 1967; F. Rabelais, Gargantua, 1967; Fo, Vrag je kriv za sve, 1977), Milanu (Teatro Durini, Majakovski, Stjenica, 1965) i Veneciji (Teatro l’Avogaria, Goldoni, Maske, 1986), gdje je publici skrenuo pozornost na Krležin teatar (Golgota i Michelangelo Buonarroti). Pokazujući osobitu sklonost suvremenim i klasičnim komedijama, groteskama i satirama, više je puta postavio na scenu Jarryjeva Kralja Ubua, 1982. uprizorio i svjetsku praizvedbu istoimene opere R. Falavigne u Teatro reggio u Parmi. Proglašen počasnim građaninom Parme 2000.